Bilo je to prije ohohoh godina, tražilice kažu prije najmanje dvanaest. Toliko je, naime, prošlo godina otkad je Juraj Lerotić snimio kratki igrani film »Onda vidim Tanju«.

Odnosno, toliko je prošlo godina otkad je film prikazan na Zagreb film festivalu gdje je zaslužio Zlatna kolica, nagradu za najbolji hrvatski kratkometražni film.

Potraži li se film u bespućima internetske zbilje naleti čovjek na kritike, osvrte, ili na stranicu što se zove Medijska pismenost.

Tamo se obrazlaže zašto je film primjeren za analizu u svim razredima srednje škole, progovara o tehnikama kojima se redatelj služi, govori o nimalo neuljepšanoj stvarnosti, kaže kako se romantični zaplet filma boji tonovima socijalne drame.

Tamo i rečenica koja veli: »Tako se protagonist Željko, sramežljivi šesnaestogodišnjak, zaljubljuje u svoju vršnjakinju Tanju u netipičnom, turobnom okruženju, bolnici u kojoj oboje posjećuju svoje majke oboljele od raka.«

Ne griješi autor teksta na portalu Medijska pismenost vjerojatno ništa, tu je i Željko, tu je i Tanja, tu je i bolnica i na bolničkom krevetu, bez kose, Željkova majka koju glumi Mirjana Rogina.

Ali autor ovog teksta, dvanaest godina nakon gledanja, u memoriji nigdje ne nalazi turobno okruženje. Sjeća se samo suptilna i pametna humora, dragih nekih tinejdžera, nebodera nalik onima iz svog djetinjstva, ljudi poput onih na kvartovskoj tržnici.

I sjeća se kako je vatreno za gledanja navijao da se smješkaju čim duže jedno drugom Tanja i Željko. I pamti kako je bio sretan što film završava baš tako nekako kao da govori da je sreća dohvatljiva i da se sve greške ispraviti daju pa i ona poput Željkove da jednostavno zaboravi upaliti REC na kameri i to u ključnom trenutku.

Laž bi bila reći da se prije dvanaest godina iščitavala špica filma, ili da se mislilo i vjerovalo da će za godinu-dvije snimiti Lerotić nešto još veće.

Nastavilo se živjeti dalje vjerojatno i gore nego li su nastavili živjeti Željko i Tanja. Lako se zaboravi na svakoga i na sve. A onda je Juraj Lerotić, dvanaest godina kasnije, pustio pred publiku novi film »Sigurno mjesto«.

Čitaš kako je po svijetu dobio nagrada, čitaš kako u njemu Lerotić progovara o vlastitoj traumi, o bratovom suicidu, pa nekako u isti tren film jedva čekaš pogledati baš koliko ga se i unaprijed bojiš. Jer, mi se s boli nositi ne znamo, sa svojom sigurno, a do tuđe nam je rijetko kad iskreno i stalo.

Ovogodišnji ZFF svečano je otvoren baš Lerotićevim filmom. Kino SC dupkom puno, a viđen neki svijet dobrog je raspoloženja. Uvijek je dobro na ZFF-u, festivalu koji spada među malo onih događanja što nam na tren daju iluziju da je sve u redu. Gase se svjetla i kreće potraga za sigurnim mjestom…

Vidiš Bruna – a igra ga sam Lerotić – kako trči, trči i trči. Vidiš ga kako naslanja glavu na bratova prsa dok ga grli. Vidiš Damira – glumi ga Dragan Marković – kako kaže da mu se čini da je on neko zlo i kako traži bratov oprost.

Vidiš majku – utjelovljuje je Snježana Sinovčić Šiškov – koja se ne da ni krivnji, ni dvojbama, ni boli, ni porazima, ni greškama učinjenim u najboljoj namjeri sve dok se ne slomi posve.

Vidiš sustav i sustave, od zdravstvenog pa nadalje, koji su takvi kakvi jesu, taman da lutaš od vrata do vrata i kucaš na svaka, a iza njih te čekaju ljudi tko zna kakve volje, satrveni i sami svojim demonima, ljudi koji i da mogu bolje bolje ne mogu jer je vrata za kucanje previše.

Hvataš se zato za gledanja za svaku mrvu humora k’o za slamku spasa, ali malo ih je. Zato je u kinu ponajviše muk. Muk, pa špica i pljesak, dug i bezrezervan.

Iz kina izlazi svatko sa svojim mislima, emocijama, objašnjenjima o čemu je film, da li o oronulom zdravstvenom sustavu, ili je tu da otvorimo temu mentalnog zdravlja od koje stalno bježimo, ako već nije nešto treće.

Možda je ponajprije istina da odavno nitko u nas nije napravio ovoliko iskren film o ljubavi i nemoći, film toliko autentičan da ga je lako voljeti i kad ga je teško gledati. A teško ga je gledati jer je teško priznati sebi mnogošto, pa i to da smo škrti na ljubavi i da smo nemoćni, prečesto, posve.

Ta nemoć u nas je takva i zato što smo pristali na to da moć bude posve nakaradno shvaćena i korištena. Moć je, nema sumnje u to, mislio da ima i imao je, bivši načelnik Općine Seget Vinko Zulim kad je, a USKOK ga za to sumnjiči, na reprezentaciju svake vrste trošio općinske kune.

Navodno je 425.000 kuna otišlo na iće i piće, kuna za koje se voli govoriti da su naše makar se naših novčanika zapravo nikada nisu dotakle.

Moć su jamačno mislili da imaju i imali su je, svi ti bivši ministri, njih četvorica, protiv kojih je USKOK podigao optužbe za zlouporabe.

Ima nakaradnog trošenja moći još, na mora biti samo marćapija. Čemu, recimo, predsjednička moć ako će služiti za male noćne sastanke s notornim Dodikom, podcjenjivanje svega i svakoga pa i predsjednice Zastupničkog doma američkog Kongresa, za prčevitost golu trebalo ne trebalo.

Čemu zastupničke moći, i ministarske, i ona premijerska, sve da su miljama daleko od ministara za uskočki interes, ako umjesto pustog iscrpljivanja tko je prijatelj, a tko neprijatelj ekipe na vlasti, ili tko za Ruse, a tko za Ukrajinu, neće ponuditi rješenja za dokidanje nemoći.

To bi trebao biti posao onih što moć imaju u rukama, učiniti sve da se životi žive lakše, da se ne kuca na zatvorena vrata, da se na zidovima bolnica ne ljušti boja sa zidova, da se u svaki natječaj ne sumnja, da se kuće dižu iz pepela nakon katastrofa, da nam je toliko dobro da stignemo biti bolji ljudi.

Ali, nema se kad i nema se čime, jer reprezentacija traži svoje, stolove punih pladnjeva pri čemu između mondenog kanapea s lososom i janjećeg paprčnjaka, ležernog jazza i narodnjaka, baš i nema neke razlike.

Za to vrijeme ono što se zaziva narod demoraliziran je, apatičan i nemoćan za bilo kakav društveni angažman. A trebalo bi. Jer što je veća njihova moć i što je nakaradnije koriste, naša je nemoć veća, a iz nje se rijetko, jako rijetko rode velike i važne stvari poput Lerotićeva uratka.

Nakon dvanaest godina Juraj Lerotić snimio je dugometražni igrani film. Možda mu to i nije bilo na pameti, ali film je takav da tjera čovjeka da se zagleda u sebe i oko sebe, da si postavi mali milijun pitanja na koje odgovore možda i ne želi čuti.

Svijet je neko krhko mjesto gdje se katkad sve raspada preko noći i kad se čini da si poduzeo baš sve da se ono bitno ne raspadne nikada.

Količina razumijevanja, količina strpljenja, količina čiste ljubavi što je junaci film imaju jedni za druge na trenutke boli. Može li se uopće tako i kakvu to moć imaju!?

Jer moć nekakva tu mora biti, recimo kad usred svega u filmu čuješ kako majka govori da onom tko je izmislio Normabel treba dati Nobelovu nagradu. Recimo, kad Bruno zagrli Damira dok sjedi na bolničkom krevetu.

A prije dvanaest godina Juraj Lerotić snimio je kratki igrani film »Onda vidim Tanju«. Dade ga se lako naći u bespućima interneta, baš kao što je lako nabasati na portal Medijska pismenost u kojem se objašnjava zašto je film primjeren za analizu u svim razredima srednje škole.

Po povratku iz Studentskog centra s projekcije »Sigurnog mjesta« ništa se nije činilo logičnije nego i opet pogledati stari Lerotićev film, da se ovaj put pročitaju i imena s odjavne špice i da se vidi jesu li autori teksta na spomenutom portalu doista bili u pravu kad su napisali: »Tako se protagonist Željko, sramežljivi šesnaestogodišnjak, zaljubljuje u svoju vršnjakinju Tanju u netipičnom, turobnom okruženju, bolnici u kojoj oboje posjećuju svoje majke oboljele od raka.«

Jest sivi su neboderi, istina je da su nam i prije dvanaest godina bolnice loše izgledale, ali nema tu ništa turobno. Ima samo mali, a veliki film što su ga dva brata napravila o mladenačkoj ljubavi. Takve filmove rade samo dobri neki ljudi.