Opet smo po nečemu prvi u Europi, a nisu ni transplantacije organa ni dočeci naših sportaša koji osvajaju srebra i bronce zlatnog sjaja. Među prvima smo u Europi, naime, krenuli s programom priuštivog stanovanja i najma, iako će trebati vremena da projekt zaživi, ali smo se prvi s njim uhvatili u koštac. I osmislili takve modele da se čak i program priuštivog stanovanja Europske komisije velikim dijelom oslanja upravo na hrvatski model. Jer stambena kriza, kako ju je nazvala hrvatska europarlamentarka Nikolina Brnjac, pogađa cijelu Europsku uniju, čije članice također muku muče s akutnim nedostatkom stanova, posebno za mlade, a ne samo Hrvatsku, u kojoj čak 40 posto stambenog fonda zjapi prazno, dok podstanarima na najam i režije odlazi više od polovice mjesečnih primanja.

Država je stoga upregnula sve snage ne bi li pokušala oboriti za većinu građana nedostižne tržišne cijene stanova i najma pa se najprije krenulo s porezom na nekretnine koje ne služe za stanovanje, ne bi li se vlasnike natjeralo da ih daju u najam, a uvođenje tog poreza je počelo davati rezultati jer prema riječima ministra Branka Bačića, danas imamo 30 posto više stanova za najam nego prije uvođenja poreza na nekrenine. To, naravno, nije dovoljna ponuda stanova kojom bi se moglo utjecati na ogromnu potražnju koja generira previsoke cijene, ali je barem neki početak. U sustavu mrkve i batine to je ujedno jedina batina kojom država u program priuštivog stanovanja nekoga tjera na nešto, sve ostalo je mrkva. Pa se tako vlasnicima praznih stanova sada nudi izdašna naknada ako svoje stanove daju državi da ih ona iznajmljuje po priuštivom najmu na određeno vrijeme, s tim da odmah, u kešu, dobivaju 40 posto tržišne cijene najma, a nakon što prođe polovica razdoblja, ostatak u kešu. I još ne moraju plaćati porez na nekretnine jer su ga dugoročno iznajmili. Podstanari kojima država iznajmi takav stan, za što se tek očekuje raspisivanje javnog poziva, najamnina s režijama neće smjeti prelaziti trećinu njihovih primanja.

Osim privatnih stanova, država na tržiše planira plasirati i stanove koje će ona graditi. U idućih nekoliko godina izgradit će ih se na tisuće, a država se odriče zarade jer će cijena takvih stanova koštati koliko i gradnja, pa ćemo ih moći kupovati po cijenama osjetno nižima od tržišnih, lokalne vlasti će morati iznaći zemljište za njihovu gradnju, a građanima će se omogućiti razne subvencije i povoljni krediti za njihovu kupnju. A i gradnja bi trebala ići brzo, posebno nakon što je maksimalno ubrzano izdavanje građevinskih dozvola. Obnova Banije od potresa pokazala je da od početka gradnje zgrade do uručivanja ključeva korisnicima prođe oko 15 mjeseci pa je za očekivati da se i stanovi za priuštivo stanovanje izgrade u tom kratkom roku, nakon što se ishode sve dozvole i nađe zemljište.

Prijedlogom zakona, koji će uskoro i pred saborske zastupnike, u hrvatski pravni sustav se službeno uvodi pojam »priuštivo stanovanje«, iako ga politčari već spominju neko vrijeme, a označava upravo onaj način stanovanja u kojemu cijena najma ili rate kredita za stan, uvećana za prosječne režijske troškove i troškove održavanja, ne prelazi spomenutu trećinu prihoda ukućana. Osim osiguravanja stanovanja dostojnog čovjeka, u Ministarstvu graditeljstva navode da zakon ujedno »stvara pretpostavke za demografsku revitalizaciju, boljitak građana i razvoj lokalnih zajednica, a ujedno doprinosi stvaranju kvalitetnih životnih uvjeta, održivog stanovanja i jednakih prilika za sve građane«.

Poučeni dosadašnjim iskustvima raznih strategija i reformi (pogotovo onih u zdravstvu), pesimisti imaju potpuno pravo i ovom prilikom reći da je i ova strategija tek skup lijepih želja, kao i sve dosadašnje. No, čini se da ovog puta država misli ozbiljno, što potvrđuje i činjenica da je Europska komisija odlučila prepisati nešto i od nas Hrvata, prvaka u prepisivanju europskih direktiva za koje naknadno utvrdimo da ih ne možemo provesti u djelo. Ovog puta ne prepisujemo ni od koga, nego idemo pokušati sami nešto pokrenuti. Možda i bude nešto od ovoga.