Industrijski najrazvijenije države se ponašaju bahato, svisoka prema siromašnima, ne mareći previše za okoliš i klimu
Otkako je kapitalizam 70-ih godina prošlog stoljeća izmislio kreditnu karticu, i njome uzvratio udarac socijalizmu, građani zapadne hemisfere od tada žive iznad svojih novčanih mogućnosti, odnosno na dug. Život na dug i na rate stvorio je privid ugodnog života sve dok krediti ne dođu na naplatu. A kako to izgleda vidjeli smo 2008., kada je počela svjetska financijska kriza jer se balon nepodmirenih dugova rasprsnuo, a posrnule banke morale spašavati države novcem iz proračuna, zbog čega smo na kraju svi osiromašili i postali prva generacija u povijesti čovječanstva koja je siromašnija od svojih roditelja.
Praksu trošenja kapitala koji nismo zaradili prenijeli smo i na prirodne resurse, koje nemilice trošimo iznad mogućnosti koje naš planet može podnijeti. Problem je što se prirodni resursi ne mogu sanirati iz državnog proračuna ni podizanjem kamatnih stopa jer jednom kad se potroše treba jako puno vremena da se obnove. Ako je neke uopće moguće obnoviti, poput posječenih šuma za potrebe građevinarstva ili presušenih riječnih korita zbog klimatskog zatopljenja. Na problem da živimo na ekološkom dugu jer trošimo više i brže od onoga što priroda može obnoviti, upozorava organizacija Global Footprint Network, i prema njezinim izračunima ekološki dug je postao toliki da je samo pitanje dana kada će i njegov balon eksplodirati, kao i onaj financijski iz 2008.
Kao i kod potrošačkog konzumerizma, kada smo na rate kupovali dobra kao da mjesečno primamo minimalno dvije plaće, tako se i po pitanju Zemljinih resursa ponašamo kao da je pola Sunčevog sustava naše i kao da će resursi trajati dovijeka. Još je 90-ih godina prošlog stoljeća papa Ivan Pavao II. za ekološku krizu rekao da je »kriza morala i istinski prezir spram čovjeka« s obzirom na to da je štednja odavno prestala biti vrlina, a rastrošna potrošnja postala statusni simbol i društveno prihvatljivo ponašanje koje se prelilo i na zaštitu okoliša. U današnje vrijeme onaj tko štedi je budala, pa je i zaštita okoliša za budale, a ne za elitu.
A upravo se industrijski najrazvijenije države tako i ponašaju – bahato, svisoka prema siromašnima, ne mareći previše za okoliš i klimu. Upravo zbog njih je neslavno propao Sporazum iz Kyota, za koji su mnogi mislili da bi zaista mogao smanjiti emisiju CO2 u atmosferi, jer su se bogate zemlje, sve odreda teški industrijski zagađivači, dosjetile da od siromašnih zemalja otkupljuju njihove kvote za emisiju CO2 i u atmosferu pošalju još više onečišćenja nego što bi ga inače emitirale. Mi smo, primjerice, svoju kvotu prodali Britancima. Za pare.
U cilju obuzdavanja pojedinih, prije svega bogatih zemalja u neracionalnom trošenju Zemljinih resursa sada će se pokušati s Međunarodnim sudom u Hagu, a ako je suditi prema dosadašnjoj praksi međunarodnog prava, i to bi moglo završiti kao kvote iz Kyota, premda je ideja plemenita i za pohvalu. Kao što je opće poznato, međunarodni pravni uzusi ne odnose se na velike sile, pa tako primjerice Međunarodni sud za ratne zločine u Hagu ne može, odnosno ne smije suditi američkim vojnicima ako su počinili takve zločine. Osim toga, velike sile, a pogotovo Trumpova Amerika, poznate su po tome da ulaze i istupaju iz različitih međunarodnih sporazuma kad je njih volja odnosno ako im ugovor nije po volji. Ako će SAD uskoro istupiti iz jednog UNESCO-a, tko im brani da istupe i iz sporazuma o klimi ili jednostavno poruče da se presuda suda u Haagu, prema kojoj bi siromašne zemlje mogle tražiti odštetu od bogatih zbog zagađenja, na SAD jednostavno ne odnose. Kao ni presude za ratne zločine.
No, nisu elite budale kao mi što pazimo na okoliš. Imaju jako dobre i precizne izračune o tome koliko će još rasti globalno zatopljenje atmosfere i na kojim će dijelovima planeta život uskoro postati nemoguć. Ujedinjeni narodi su stoga prije nekoliko godina upozorili da nam se sprema tzv. klimatski aparthejd u kojemu će bogati kupovati bijeg od suša i toplinskih udara, a mi ostali čekati da se upali crveni meteoalarm. U istom upozorenju UN konstatira da su poslovne elite ključne za borbu protiv klimatskih promjena, ali i da se na njih ne možemo osloniti kada je u pitanju pomaganje siromašnima koji ne mogu izbjeći globalno zatopljenje.
Dražen Katalinić
I ekološki balon je pred eksplozijom
Dražen Katalinić
25. srpanj 2025 07:56
iStock
Industrijski najrazvijenije države se ponašaju bahato, svisoka prema siromašnima, ne mareći previše za okoliš i klimu
Otkako je kapitalizam 70-ih godina prošlog stoljeća izmislio kreditnu karticu, i njome uzvratio udarac socijalizmu, građani zapadne hemisfere od tada žive iznad svojih novčanih mogućnosti, odnosno na dug. Život na dug i na rate stvorio je privid ugodnog života sve dok krediti ne dođu na naplatu. A kako to izgleda vidjeli smo 2008., kada je počela svjetska financijska kriza jer se balon nepodmirenih dugova rasprsnuo, a posrnule banke morale spašavati države novcem iz proračuna, zbog čega smo na kraju svi osiromašili i postali prva generacija u povijesti čovječanstva koja je siromašnija od svojih roditelja.
Praksu trošenja kapitala koji nismo zaradili prenijeli smo i na prirodne resurse, koje nemilice trošimo iznad mogućnosti koje naš planet može podnijeti. Problem je što se prirodni resursi ne mogu sanirati iz državnog proračuna ni podizanjem kamatnih stopa jer jednom kad se potroše treba jako puno vremena da se obnove. Ako je neke uopće moguće obnoviti, poput posječenih šuma za potrebe građevinarstva ili presušenih riječnih korita zbog klimatskog zatopljenja. Na problem da živimo na ekološkom dugu jer trošimo više i brže od onoga što priroda može obnoviti, upozorava organizacija Global Footprint Network, i prema njezinim izračunima ekološki dug je postao toliki da je samo pitanje dana kada će i njegov balon eksplodirati, kao i onaj financijski iz 2008.
Kao i kod potrošačkog konzumerizma, kada smo na rate kupovali dobra kao da mjesečno primamo minimalno dvije plaće, tako se i po pitanju Zemljinih resursa ponašamo kao da je pola Sunčevog sustava naše i kao da će resursi trajati dovijeka. Još je 90-ih godina prošlog stoljeća papa Ivan Pavao II. za ekološku krizu rekao da je »kriza morala i istinski prezir spram čovjeka« s obzirom na to da je štednja odavno prestala biti vrlina, a rastrošna potrošnja postala statusni simbol i društveno prihvatljivo ponašanje koje se prelilo i na zaštitu okoliša. U današnje vrijeme onaj tko štedi je budala, pa je i zaštita okoliša za budale, a ne za elitu.
A upravo se industrijski najrazvijenije države tako i ponašaju – bahato, svisoka prema siromašnima, ne mareći previše za okoliš i klimu. Upravo zbog njih je neslavno propao Sporazum iz Kyota, za koji su mnogi mislili da bi zaista mogao smanjiti emisiju CO2 u atmosferi, jer su se bogate zemlje, sve odreda teški industrijski zagađivači, dosjetile da od siromašnih zemalja otkupljuju njihove kvote za emisiju CO2 i u atmosferu pošalju još više onečišćenja nego što bi ga inače emitirale. Mi smo, primjerice, svoju kvotu prodali Britancima. Za pare.
U cilju obuzdavanja pojedinih, prije svega bogatih zemalja u neracionalnom trošenju Zemljinih resursa sada će se pokušati s Međunarodnim sudom u Hagu, a ako je suditi prema dosadašnjoj praksi međunarodnog prava, i to bi moglo završiti kao kvote iz Kyota, premda je ideja plemenita i za pohvalu. Kao što je opće poznato, međunarodni pravni uzusi ne odnose se na velike sile, pa tako primjerice Međunarodni sud za ratne zločine u Hagu ne može, odnosno ne smije suditi američkim vojnicima ako su počinili takve zločine. Osim toga, velike sile, a pogotovo Trumpova Amerika, poznate su po tome da ulaze i istupaju iz različitih međunarodnih sporazuma kad je njih volja odnosno ako im ugovor nije po volji. Ako će SAD uskoro istupiti iz jednog UNESCO-a, tko im brani da istupe i iz sporazuma o klimi ili jednostavno poruče da se presuda suda u Haagu, prema kojoj bi siromašne zemlje mogle tražiti odštetu od bogatih zbog zagađenja, na SAD jednostavno ne odnose. Kao ni presude za ratne zločine.
No, nisu elite budale kao mi što pazimo na okoliš. Imaju jako dobre i precizne izračune o tome koliko će još rasti globalno zatopljenje atmosfere i na kojim će dijelovima planeta život uskoro postati nemoguć. Ujedinjeni narodi su stoga prije nekoliko godina upozorili da nam se sprema tzv. klimatski aparthejd u kojemu će bogati kupovati bijeg od suša i toplinskih udara, a mi ostali čekati da se upali crveni meteoalarm. U istom upozorenju UN konstatira da su poslovne elite ključne za borbu protiv klimatskih promjena, ali i da se na njih ne možemo osloniti kada je u pitanju pomaganje siromašnima koji ne mogu izbjeći globalno zatopljenje.