To što nakon više od stoljeća zagrebački Chromos ukida proizvodnju u Hrvatskoj i seli je u Sloveniju i Srbiju, to nije samo poslovna i potpuno zakonita odluka jedne strane tvrtke. Koja na nju ima potpuno pravo i koju je ona donijela u skladu sa svojom poslovnom logikom. Takve se stvari, uostalom, događaju diljem današnjeg globaliziranog svijeta.

Ali ovaj slučaj ima i svoj tipično hrvatski okus. Gorak i pomalo bolan. Još je to jedna tužna hrvatska tranzicijska priča. I još jedan dokaz da u Hrvatskoj ne postoji bilo kakva iole ozbiljnija industrijska politika.

Jer što drugo reći kada tvrtka, nekada perjanica domaće industrije, prestane proizvoditi u zemlji u kojoj je nastala prije više od stotinu godina. Riječ je tu ipak o puno većem problemu od puke odluke njenog menadžmenta. Čak, možda to može zvučati i pomalo okrutno, od sudbine stotinjak radnih mjesta koliko će se izgubiti.

Naravno da je svaki od više od sto zaposlenika koji bi mogli ostati bez posla važan sam po sebi. Ali problem je u tome da to nije prvih stotinu radnika koji su ostali bez posla u domaćoj industriji.

U zadnjih par desetljeća takvih je bilo na desetine, moguće i na stotine tisuća. A lako moguće da neće biti ni zadnji. Kao što je isto tako moguće da se neće samo tako otvarati na stotine novih radnih mjesta u domaćoj industriji. Nekih svijetlih naravno primjera ima, ali daleko je to od toga da postoji nekakav vidljiv trend reindustrijalizacije zemlje.

Chromos je gotovo pa školski primjer hrvatske tranzicije. Tvrtka je prošla kroz privatizaciju obilježenu kontroverzama i brojnim pitanjima na koja javnost nikada nije dobila uvjerljive odgovore. Dio njezine imovine završio je u raznim drugim poslovima od kojih su neki bili i problematični. Nakon toga slijedi razbijanje sustava, smanjenje proizvodnje i zaposlenosti te konačno prodaja stranim vlasnicima.

Previše je tvrtki privatizirano pod sumnjivim okolnostima. Puno ih je završilo kao nekretninski projekti. Naprosto su bile svedene na lukrativna građevinska zemljišta.

U slučaju Chromosa koji je ipak zadržao kakvu takvu proizvodnju, završni čin događa se sada. Austrijsko-japanska grupacija Kansai Helios odlučila je proizvodnju koncentrirati u Sloveniji i Srbiji, dok će Hrvatska zadržati prodaju, marketing i distribuciju. Iz perspektive vlasnika odluka je logična. To je tako u globalnom kapitalizmu.

I nije pravo pitanje zašto je Kansai Helios donio takvu odluku, nego zašto nije donio suprotnu.

Zašto mu se više ne isplati proizvoditi u Hrvatskoj? Jedan dio proizvodnje seli u Sloveniju.

Da je jedini razlog niža cijena rada, cijela bi se proizvodnja preselila u Srbiju. U igri su dakle i neki drugi faktori. Uglavnom, ovo kao da je još jedan dokaz da se u Hrvatskoj baš i ne isplati proizvoditi, već da je bolje trgovati. Tako je to još od davne 1994. kada je tadašnji famozni Stabilizacijski program, među ostalim kontroverznim stvarima, bio radikalno precijenio kunu u odnosu za njemačku marku.

Danas više ne postoji ni jedna od ove dvije valute. Ali, čini se, da su bez obzira na to neki odnosi i relacije, koje je njihov tečaj tada postavio, ostali potpuno isti. I s istim posljedicama.

U Hrvatskoj se već godinama govori o potrebi razvoja gospodarstva temeljenog na stvaranju proizvoda veće dodane vrijednosti. Međutim, stvarnost govori o tome da se u Hrvatskoj puno više otvaraju trgovački centri nego nove tvornice. Stalno niču skladišta i maloprodajni lanci. Naravno, trgovina je važan dio svakog gospodarstva. I, naravno, da država ne treba umjetno održavati neodržive tvrtke.

Mada smo se i toga definitivno nagledali u nekim granama gospodarstva gdje su niz vodu otišle milijarde proračunskih eura. Ne samo niz vodu nego i u privatne džepove. Ali ne mogu trgovina i uslužne djelatnosti biti temelj gospodarstva. To naprosto tako ne ide.

I baš zatvaranje Chromosove proizvodnje jest puno više od puke poslovne vijesti. To je znak da Hrvatska nastavlja po starom.

A najvažnije je pitanje ovdje, dokle će to tako moći ići. Jer u nedogled definitivno ne može.