Domovinski pokret Miroslava Škore imat će niz teških uvjeta za HDZ oko sastavljanja vladajuće većine. Dovoljno je samo spomenuti Istanbulsku konvenciju. Ni zahtjevi Platforme Možemo prema SDP-u neće biti ništa lakši ako ove dvije grupacije budu u prilici razgovarati o postizbornoj koaliciji.

Ti bi pregovori zaista mogli biti dugotrajni. Naravno, nitko ne očekuje da bi Zoran Milanović mogao napraviti ono što je Kolinda Grabar-Kitarović napravila prije tri i pol godine. Da nakon samo 44 dana konzultacija stranaka o sastavljanju vladajuće većine zaprijeti da će cijelu stvar prekinuti, raspisati nove izbore i, što je još važnije, imenovati svoju Vladu.

Koja će vladati sve dok novi izbori i novi postizborni dogovori ne iznjedre najmanje 76 zastupnika spremnih podržati jednog kandidata. Dakle, možda čak i šest mjeseci. Da se Tomislav Karamarko i Božo Petrov krajem prosinca 2015. nisu u zadnji čas dogovorili da će mandatar biti Tim Orešković, tadašnja predsjednica Republike donijela bi odluku koja bi zemlju gurnula u političku krizu bez presedana.

Došlo bi moguće čak i do fizičkih sukoba jer je tadašnji premijer Zoran Milanović najavio da on i njegovi suradnici neće fizički napustiti Banske dvore kako bi u njih pripustili ekipu koju je imenovala šefica države.

Milanović je tada bio u pravu. Predsjednica je željela iskoristiti ustavnu prazninu kako bi se uplela u parlamentarni proces sastavljanja vladajuće većine i nove Vlade. Tako da od Milanovića, sada na funkciji koju je tada obnašala Grabar-Kitarović, sigurno ne treba očekivati poteze nalik onima u danima prije Božića 2015. godine. Ali glavni uzrok problema je ostao. Ustavna praznina je i dalje tu. U Ustavu još uvijek ne piše koliko dugo političke stranke mogu pregovarati i razgovarati nakon parlamentarnih izbora.

Grabar-Kitarović je smatrala da je 45 dana sasvim dosta. Iako brojni primjeri drugih demokratskih država pokazuju da to može trajati i puno dulje. Prije par godina u susjednoj i demokratski puno uređenijoj Sloveniji tamošnjim je strankama trebalo šest mjeseci da se dogovore oko koalicije iz koje je onda proizašla nova vladajuća većina. A s njom onda i vlada i premijer.

U hrvatskom je Ustavu sve propisano od trenutka kada šef države nekom povjeri mandat za sastavljanje Vlade. Ali nigdje ne piše koliko se može čekati od izborne noći pa do tog trenutka. To je siva zona koja je dovela do problema u 2015. godini. A situacija bi mogla biti slična i ove godine. Koji god od dva velika bloka pobijedi, to neće biti apsolutna već samo relativna većina. HDZ će morati pregovarati s koalicijom Miroslava Škore.

Taman da te dvije opcije zajedno imaju apsolutnu većinu, u nizu su stvari toliko različite da će biti potrebni tjedni, ako ne i mjeseci da se postigne dogovor. Ako je on uopće moguć. A ako bi im za većinu bili potrebni recimo zastupnici Mosta, to bi pregovore još dramatično produljilo. Opet s vrlo neizvjesnim ishodom. A ovo su samo osnovne varijante pregovora. Podvarijanti ima puno više.

A ako pak Restart koalicija dobije relativnu većinu, njeni pregovori s radikalnom ljevicom okupljenom oko platforme Možemo, naravno ako ova uopće uđe u parlament, neće biti nimalo jednostavni. Ništa jednostavniji ne bi bili ni oni sa zastupnicima manjina jer bi njihovi zahtjevi, posebno u slučaju da o njima ovisi većina, sigurno bili astronomski. I ne baš tako lako ispunjivi.

I sada je pitanje, na koje Ustav naravno ne daje odgovor, koliko bi sve to moglo i smjelo trajati. Mjesec i pol kao što je smatrala donedavna predsjedica, dva mjeseca, tri, šest? Ili čak i dulje? Da je bilo samo malo političke zrelosti, u ove se tri i pol godine to pitanje moglo riješiti amandmanom na Ustav koji bi dodatno pecizirao cijelu proceduru.

Do toga, naravno, nije došlo. Ako relativni pobjednik izbora koji će se održati 5. srpnja ne dobije toliko mandata da uz osam manjinskih zastupnika i nešto padobranaca može u par tjedana sastaviti vladajuću većinu, Hrvatska bi lako ponovo mogla upasti u ustavnu rupu nalik onoj 2015.