Hrvatska se još jednom osramotila
Hrvatska se još jednom osramotila. U nedjelju i ponedjeljak bilo smo, naime, svjedoci još jednog sukoba na relaciji Vlada – Ured predsjednika. Ali za razliku od prethodnih, ovaj ima dodatnu dimenziju. A ta je da se prelio preko granice. Da su ga svjesni postali i čelnici jedne tako važne organizacije kao što je to NATO savez. Naravno, u nekakvim svjetskim razmjerima priča oko toga kako će se tretirati BiH u Završnoj deklaraciji NATO sumita zaista je fusnota. I tu je Zoran Milanović u pravu. Malo je tko primijetio cirkus koji je Hrvatska napravila. Jedna hrvatska vlast govori da će blokirati završnu deklaraciju jer u njoj nema nečega što njihova zemlja traži. A druga kaže da to nije točno i da je to već uneseno u ovaj dokument već prije nekoliko dana.
Naravno da je sve moglo biti drugačije. Da je Zoran Milanović bio samo malo delikatniji, da nije i ovu temu koristio za lupanje po Vladi i ministrima, često i na osobnoj razini, kroz nekakvu bi se elementarnu komunikaciju moglo doći do cilja. Uostalom, nikakvog problema nije bilo oko odluke da on predstavlja Hrvatsku na NATO samitu. Iako bi u »demokraciji vestminsterskog tipa« možda bilo logičnije da i ovdje zemlju predstavlja premijer. Kao prvi čovjek Vlade koja vodi zemlju. Iz kojeg god razloga Milanović napada Vladu, bez obzira na to je li u pravu ili ne, ne bi bilo loše da to barem ograniči na domaće teme.
Bizarno je i to što se ovaj sukob tiče BiH, prema kojoj Hrvatska ima prilično čudnu politiku. Ako je uopće ima. Dosad je stanje u ovom našem istočnom susjedu puno više javno komentirao Zoran Milanović. Možda bi bilo bolje da nije. Potpuno nesmotrenim izjavama tipa da je Tomislav Tomašević u jednom prilici bio obučen kao za »teferić na Ilidži« bespotrebno navlači bijes bošnjačkih unitarista. Oni takve javne izjave jedva čekaju kako bi galvanizirali svoje osiromašeno i depresivno stanovništvo plašeći ga nekakvom nepostojećom ugrozom iz susjedne Hrvatske. Oni Milanoviću nikako ne mogu oprostiti možda njegov najbolji politički potez. Kada je kao premijer svojim odlaskom u Mostar spriječio izbijanje nasilja nakon što su bošnjački ekstremisti upali u dio grada gdje većinski žive Hrvati i počeli paliti zgrade. Međutim, ni desetak godina kasnije, on zaista provocira Bošnjake pozivajući u Zagreb Milorada Dodika kao predstavnika srpskog naroda iz BiH.
S druge pak strane ni Vlada se ne može pohvaliti nekom suvislom politikom prema BiH. Sve se svodi na zaista nepravedan izborni zakon koji omogućava Bošnjacima da u predsjedništvo BiH biraju dva predstavnika, Srbi jednog, a Hrvati nijednog. Ali ne može se cijela politika svesti samo na to i na pitanje non papera kojim se želi potaknuti EU da se jače angažira na ovom području kada je u pitanju proširenje. Na području jugoistočno od Hrvatske svašta se događa. Od mini Schengena koji je međunarodna zajednica diplomatskim savijanjem ruke nametnula i onim zemljama koje za njega nisu htjele ni čuti, pa do prošlogodišnje američke inicijative o razmjeni teritorija.
Da su Vlada i predsjednik usuglasili stajalište da neće glasovati za završnu deklaraciju nikakvog problema ne bi bilo. Naprosto, jedna zemlja, jedna članica NATO pakta pokušava se izboriti za svoje interese. Bez obzira na to što je Hrvatska mala zemlja i što njezina težina u NATO-u nije prevelika, čak i ona ima prostora da se za nešto izbori u tom savezu. Ali treba to jasno reći. Jednim glasom. A ne dvama, i još k tome suprotna.
Nije ovdje na kraju krajeva pitanje odgovornosti bilo Milanovića, bilo Vlade. I da je na Pantovčaku netko drugi, netko smireniji i koncilijantniji od Milanovića, ovakve bi se stvari događale. Moguće u blažoj formi, ali bi do njih dolazilo. Stvar je u tome da naprosto treba promijeniti Ustav. Ovo je stanje potpuno neodrživo. Hrvatska ispada malo je reći neozbiljna. Situaciju u koju je sada upala krajnje je bizarna i dužnosnici NATO pakta sigurno su prilično zbunjeni. Ovakvo nešto sigurno nisu doživjeli. Jedna zemlja u vanjskoj politici govori dvama glasovima. Jedan dužnosnik te zemlje tvrdi jedno, a drugi drugo. A oba govore uime hrvatske vanjske politike. Dok se ovo pitanje logičnije ne riješi, ugled Hrvatske ovisit će o razboritosti političkih aktera. Koje baš i nema.
Piše Zlatko Crnčec
Hrvatski politički kaos zbunio i NATO
Zlatko Crnčec
15. lipanj 2021 12:37
Foto Reuters
Hrvatska se još jednom osramotila
Hrvatska se još jednom osramotila. U nedjelju i ponedjeljak bilo smo, naime, svjedoci još jednog sukoba na relaciji Vlada – Ured predsjednika. Ali za razliku od prethodnih, ovaj ima dodatnu dimenziju. A ta je da se prelio preko granice. Da su ga svjesni postali i čelnici jedne tako važne organizacije kao što je to NATO savez. Naravno, u nekakvim svjetskim razmjerima priča oko toga kako će se tretirati BiH u Završnoj deklaraciji NATO sumita zaista je fusnota. I tu je Zoran Milanović u pravu. Malo je tko primijetio cirkus koji je Hrvatska napravila. Jedna hrvatska vlast govori da će blokirati završnu deklaraciju jer u njoj nema nečega što njihova zemlja traži. A druga kaže da to nije točno i da je to već uneseno u ovaj dokument već prije nekoliko dana.
Naravno da je sve moglo biti drugačije. Da je Zoran Milanović bio samo malo delikatniji, da nije i ovu temu koristio za lupanje po Vladi i ministrima, često i na osobnoj razini, kroz nekakvu bi se elementarnu komunikaciju moglo doći do cilja. Uostalom, nikakvog problema nije bilo oko odluke da on predstavlja Hrvatsku na NATO samitu. Iako bi u »demokraciji vestminsterskog tipa« možda bilo logičnije da i ovdje zemlju predstavlja premijer. Kao prvi čovjek Vlade koja vodi zemlju. Iz kojeg god razloga Milanović napada Vladu, bez obzira na to je li u pravu ili ne, ne bi bilo loše da to barem ograniči na domaće teme.
Bizarno je i to što se ovaj sukob tiče BiH, prema kojoj Hrvatska ima prilično čudnu politiku. Ako je uopće ima. Dosad je stanje u ovom našem istočnom susjedu puno više javno komentirao Zoran Milanović. Možda bi bilo bolje da nije. Potpuno nesmotrenim izjavama tipa da je Tomislav Tomašević u jednom prilici bio obučen kao za »teferić na Ilidži« bespotrebno navlači bijes bošnjačkih unitarista. Oni takve javne izjave jedva čekaju kako bi galvanizirali svoje osiromašeno i depresivno stanovništvo plašeći ga nekakvom nepostojećom ugrozom iz susjedne Hrvatske. Oni Milanoviću nikako ne mogu oprostiti možda njegov najbolji politički potez. Kada je kao premijer svojim odlaskom u Mostar spriječio izbijanje nasilja nakon što su bošnjački ekstremisti upali u dio grada gdje većinski žive Hrvati i počeli paliti zgrade. Međutim, ni desetak godina kasnije, on zaista provocira Bošnjake pozivajući u Zagreb Milorada Dodika kao predstavnika srpskog naroda iz BiH.
S druge pak strane ni Vlada se ne može pohvaliti nekom suvislom politikom prema BiH. Sve se svodi na zaista nepravedan izborni zakon koji omogućava Bošnjacima da u predsjedništvo BiH biraju dva predstavnika, Srbi jednog, a Hrvati nijednog. Ali ne može se cijela politika svesti samo na to i na pitanje non papera kojim se želi potaknuti EU da se jače angažira na ovom području kada je u pitanju proširenje. Na području jugoistočno od Hrvatske svašta se događa. Od mini Schengena koji je međunarodna zajednica diplomatskim savijanjem ruke nametnula i onim zemljama koje za njega nisu htjele ni čuti, pa do prošlogodišnje američke inicijative o razmjeni teritorija.
Da su Vlada i predsjednik usuglasili stajalište da neće glasovati za završnu deklaraciju nikakvog problema ne bi bilo. Naprosto, jedna zemlja, jedna članica NATO pakta pokušava se izboriti za svoje interese. Bez obzira na to što je Hrvatska mala zemlja i što njezina težina u NATO-u nije prevelika, čak i ona ima prostora da se za nešto izbori u tom savezu. Ali treba to jasno reći. Jednim glasom. A ne dvama, i još k tome suprotna.
Nije ovdje na kraju krajeva pitanje odgovornosti bilo Milanovića, bilo Vlade. I da je na Pantovčaku netko drugi, netko smireniji i koncilijantniji od Milanovića, ovakve bi se stvari događale. Moguće u blažoj formi, ali bi do njih dolazilo. Stvar je u tome da naprosto treba promijeniti Ustav. Ovo je stanje potpuno neodrživo. Hrvatska ispada malo je reći neozbiljna. Situaciju u koju je sada upala krajnje je bizarna i dužnosnici NATO pakta sigurno su prilično zbunjeni. Ovakvo nešto sigurno nisu doživjeli. Jedna zemlja u vanjskoj politici govori dvama glasovima. Jedan dužnosnik te zemlje tvrdi jedno, a drugi drugo. A oba govore uime hrvatske vanjske politike. Dok se ovo pitanje logičnije ne riješi, ugled Hrvatske ovisit će o razboritosti političkih aktera. Koje baš i nema.