Do kraja godine deset posto zaposlenih činit će stranci. Ova vijest koja je jučer iznesena na okruglom stolu Hrvatske gospodarske komore (HGK) samo je na prvi pogled iznenađujuća. Naime, nakon velikog egzodusa Hrvata nakon ulaska u punopravno članstvo EU-a 1. srpnja 2013. na domaćem se tržištu rada stvorila ogromna praznina kada su u pitanju pojedina zanimanja. Budući da je nemoguće očekivati povratak stotina tisuća Hrvata koji su u zadnjih desetak godina napustili Hrvatsku, jedino razumno rješenje bilo je uvoz radne snage. A kao što smo jučer obaviješteni, taj će se trend stalno pojačavati. To je, naravno, dobro jer gospodarstvo treba radnike, ali treba taj proces odraditi jako pažljivo kako se ne bi ponovile greške koje su počinile neke članice EU-a.

U Hrvatskoj u ovom trenutku ima oko 1,6 milijuna zaposlenih, a očekuje se da će do kraja godine biti izdano oko 160.000 radnih dozvola za strance. To je tih deset posto. Većina, ali ne velika – oko 60 posto, su građani nama susjednih država s teritorija bivše Jugoslavije, a tu su i Bugari, Rumunji i Albanci. Građani država bivše Jugoslavije nemaju jezičnu barijeru i lako će se uklopiti na hrvatsko tržište rada. Jezici su jako slični, kao i običaji. I tu neće biti nikakvih problema. Međutim, oko 40 posto stranih radnika državljani su dalekih zemalja kao su Indija, Nepal ili Bangladeš. Tu postoji jezična i kulturološka barijera koju će trebati prevladati. Jako je važno da ti ljudi ne budu smješteni u svojevrsna useljenička geta. Tu su grešku napravile neke države takozvane stare Europe čime su znatno otežale integraciju stranih radnika u svoja društva. Hrvatska tu grešku ne smije napraviti.

Trebat će istovremeno raditi i sa stranim radnicima, ali i s domaćim stanovništvom. S prvima treba raditi na uklanjanju jezične barijere kako bi se oni što bolje uklopili u zemlju u kojoj zarađuju svoj kruh. S druge pak strane, treba poraditi i na tome da se javnosti objasni znog čega su nam potrebni strani radnici. Time bi se na minimum sveo broj incidenata u kojima bi došlo do napada na strance iz rasističkih pobuda, zbog njihove boje kože ili nekog drugog razloga. Naravno, pojedinačnih napada će nažalost sigurno biti. U svakom društvu ima ekstrema. Ali stvar je u tome da takvih incidenata bude što manje i da se javnost snažno očituje, odnosno jasno i glasno osudi takve događaje. Ti ljudi nisu u Hrvatsku došli kako bi je uništili, već naprotiv, da rade i zarade, a time onda posredno napune proračun te mirovinski i zdravstveni fond.

Kako god tko gledao na ovaj proces, jasno je da Hrvatska bez tih ljudi ne može. Nisu oni nimalo krivi za činjenicu da je zemlja u 30 godina ostala bez čak milijun stanovnika, 1991. nas je bilo 4,8, a sada nas je samo 3,8 milijuna. S tim da se ova druga brojka svakim danom dodatno smanjuje, što zbog iseljavanja što zbog sve manjeg broja rođenih. Ako se stvari konačno poklope i Hrvatska počne ubrzano gospodarski rasti, to će dovesti do rasta i standarda i mirovina. A to bi onda moglo dovesti i do povratka dijela Hrvata koji su se u zadnjem desetljeću trbuhom za kruhom preselili u bogatije i bolje uređene zemlje europskog sjevera. Nije isto za mirovinski i zdravstveni sustav plaća li doprinose sadašnjih 1,6 milijuna ili možda 2,1 milijuna ljudi. Zašto bi takav razvoj događaj bio znanstvena fantastika? Još ako bi struktura gospodarstva postala takva da se Hrvati koji se vraćaju i strani radnici koji dolaze u znatnim brojkama budu visokoobrazovani, što bi dalo dodatni zamah rastu gospodarstva.

Hrvatska se dakle nalazi pred još jednom prekretnicom. Jednom od mnogih s kojima se susretala u zadnja tri desetljeća. Neke su se dobro odradile, neke katastrofalno. Najgora bi varijanta bila da postanemo siromašna zemlja u kojoj se zbog općeg lošeg standarda domaći i stranci sukobljavaju oko ono malo što bi ostalo za podijeliti. Najbolja bi bila ona koju smo već prije spomenuli – dinamična i moderna zemlja gospodarskog rasta u kojoj domaći i strani radnici uživaju u plodovima svog rada. I u koju se počinju vraćati iseljeni Hrvati. Koja će se od ove dvije varijante ostvariti, vidjet ćemo vrlo brzo. Možda za samo par godina. Budite dobri prema našim novim trudbenicima.