Trenutak je odlučan za Vladu što sada zaista ima priliku napraviti razliku. Zaista napraviti nešto što će ostati iza nje. Usto, cijele tri godine neće biti cirkusa koji stvaraju izbori. Razdoblje je to idealno za velike poteze.
Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen jučer je u Zagreb donijela pozitivno mišljenje za hrvatski Plan oporavka i otpornosti. Među ostalim, on predviđa 6,3 milijarde eura nepovratnih sredstava, što je razmjerno gledano najveći udjel u BDP-u od svih članica EU-a. Velika je ovo šansa za Hrvatsku. Naravno, nije zadnja uopće, ali sigurno jest za sljedećih par desetljeća. Hrvatska je već potrošila nekoliko sličnih. Najveća je bila ona da smo iz komunizma izašli s puno boljom startnom pozicijom od zemalja takozvanog istočnog bloka. Za razliku od njih, Hrvatska, odnosno tadašnja Jugoslavija imala je puno otvorenije i dinamičnije gospodarstvo. Ono je imalo neke elemente tržišta, uz ograničenja koja su se ignorirala, imala je privatno vlasništvo nad zemljom, strane investicije, takozvanu malu privredu, doznake gastarbajtera i privilegirani položaj reeksporta tehnologije i energenata sa zapada na istok i obrnuto.
I baš kada je taj jugoslavenski gospodarski model čiji je Hrvatska bila dionik dao svoje i počeo posrtati pod teretom niza svojih nelogičnosti, dogodilo se čudo. Pao je Berlinski zid, a s njim i komunizam. Bila je to velika hrvatska šansa. Bila je to situacija kao da na startu utrke formule jedno vozilo koje ima »pole position« ima pravo startati kakvih pedesetak metara ispred ostalih. Toliko je tadašnje hrvatsko gospodarstvo bilo bliže europskom nego što su to tada bile Češka, Slovačka i ostale postkomunističke zemlje. Naravno, rat je puno toga pokvario. Hrvatska se četiri godine borila za goli opstanak. Ali ni to nije opravdanje za to da su nas prestigli gotovo svi koji su nam na startu gledali u leđa.
Druga je šansa bila izlazak iz rata, treća promjena vlasti 2000. koju je Europa pozdravila ne samo politički nego i financijski, četvrta je bila ulazak u EU, i tako dalje. Naravno, ovo nije znanstvena analiza pa bi se sigurno moglo pronaći još nekih prigodnih momenata. Analiza zbog čega Hrvatska već više od 30 godina glavinja kada je u pitanju njen gospodarski uzlet, možda bi mogla dati odgovor kako ćemo iskoristiti ovih 6,3 milijarde eura. Njih nam je jučer praktički donijela predsjednica Komisije. Oni bi trebali biti ona odskočna daska preko koje bi Hrvatska trebala napraviti taj veliki skok naprijed.
Normalno pitanje koje se automatski postavlja jest – možemo li mi to uopće?
U prvom redu najveća je odgovornost ovdje na politici. Ipak će ona ovdje udarati najvažniji ritam. Vlada Andreja Plenkovića sada se nalazi u odlučnom trenutku. Naravno, ne što se tiče njenog opstanka. Čak ne i što se tiče uspjeha na sljedećim parlamentarnim izborima. Istraživanja javnog mnijenja pokazuju veliku podršku za najjaču vladajuću stranku. Trenutak je odlučan za Vladu što sada zaista ima priliku napraviti razliku. Zaista napraviti nešto što će ostati iza nje. Usto, cijele tri godine neće biti cirkusa koji stvaraju izbori. Razdoblje je to idealno za velike poteze. Ili kako se to u Hrvatskoj kaže, za strukturne reforme. Sinergija njih i europskog novca mogla bi i trebala biti formula uspjeha. Naravno, lakše je to reći nego napraviti. Ali onaj koji je na vlasti trebao bi imati i viziju i odlučnost i energiju za tako nešto.
Naravno, svoje bi trebao odraditi i privatni sektor. Poslodavci, poduzetnici i svi ostali koji za sebe vole reći da stvaraju novu vrijednost. Ne samo kukati nad nesposobnom državom i lijenom radnom snagom. Ako Hrvatska i dalje ostane tek polubalkanski kaos s jednom nogom u »bugattiju«, a s drugom u bespravnoj gradnji bez vode i kanalizacije, nikome neće biti dobro. Ako privatni sektor uspije nekako zatomiti svoju sebičnost i sklonost hrvatskom doprinosu ekonomskoj znanosti, ortačkom kapitalizmu, bio bi to važan poguranac hrvatskom skoku prema barem europskom prosjeku.
Treći dionik u ovom poduhvatu su građani. I od njih će se sigurno tražiti da još jednom stegnu remen za bolje sutra. Ali oni će biti arbitar čije će ponašanje pokazati koliko je on na kraju bio uspješan. Oni će glasovati o tome, ali nogama. I to na način da će, ako se ni ovaj puta ne uspije, naprosto u još većem broju početi napuštati zemlju. I nitko im to neće moći zamjeriti.
UVODNIK
Hrvatska pred još jednom šansom
Zlatko Crnčec
09. srpanj 2021 16:37
Ursula von der Leyen pred zagrebačkom katedralom
Trenutak je odlučan za Vladu što sada zaista ima priliku napraviti razliku. Zaista napraviti nešto što će ostati iza nje. Usto, cijele tri godine neće biti cirkusa koji stvaraju izbori. Razdoblje je to idealno za velike poteze.
Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen jučer je u Zagreb donijela pozitivno mišljenje za hrvatski Plan oporavka i otpornosti. Među ostalim, on predviđa 6,3 milijarde eura nepovratnih sredstava, što je razmjerno gledano najveći udjel u BDP-u od svih članica EU-a. Velika je ovo šansa za Hrvatsku. Naravno, nije zadnja uopće, ali sigurno jest za sljedećih par desetljeća. Hrvatska je već potrošila nekoliko sličnih. Najveća je bila ona da smo iz komunizma izašli s puno boljom startnom pozicijom od zemalja takozvanog istočnog bloka. Za razliku od njih, Hrvatska, odnosno tadašnja Jugoslavija imala je puno otvorenije i dinamičnije gospodarstvo. Ono je imalo neke elemente tržišta, uz ograničenja koja su se ignorirala, imala je privatno vlasništvo nad zemljom, strane investicije, takozvanu malu privredu, doznake gastarbajtera i privilegirani položaj reeksporta tehnologije i energenata sa zapada na istok i obrnuto.
I baš kada je taj jugoslavenski gospodarski model čiji je Hrvatska bila dionik dao svoje i počeo posrtati pod teretom niza svojih nelogičnosti, dogodilo se čudo. Pao je Berlinski zid, a s njim i komunizam. Bila je to velika hrvatska šansa. Bila je to situacija kao da na startu utrke formule jedno vozilo koje ima »pole position« ima pravo startati kakvih pedesetak metara ispred ostalih. Toliko je tadašnje hrvatsko gospodarstvo bilo bliže europskom nego što su to tada bile Češka, Slovačka i ostale postkomunističke zemlje. Naravno, rat je puno toga pokvario. Hrvatska se četiri godine borila za goli opstanak. Ali ni to nije opravdanje za to da su nas prestigli gotovo svi koji su nam na startu gledali u leđa.
Druga je šansa bila izlazak iz rata, treća promjena vlasti 2000. koju je Europa pozdravila ne samo politički nego i financijski, četvrta je bila ulazak u EU, i tako dalje. Naravno, ovo nije znanstvena analiza pa bi se sigurno moglo pronaći još nekih prigodnih momenata. Analiza zbog čega Hrvatska već više od 30 godina glavinja kada je u pitanju njen gospodarski uzlet, možda bi mogla dati odgovor kako ćemo iskoristiti ovih 6,3 milijarde eura. Njih nam je jučer praktički donijela predsjednica Komisije. Oni bi trebali biti ona odskočna daska preko koje bi Hrvatska trebala napraviti taj veliki skok naprijed.
Normalno pitanje koje se automatski postavlja jest – možemo li mi to uopće?
U prvom redu najveća je odgovornost ovdje na politici. Ipak će ona ovdje udarati najvažniji ritam. Vlada Andreja Plenkovića sada se nalazi u odlučnom trenutku. Naravno, ne što se tiče njenog opstanka. Čak ne i što se tiče uspjeha na sljedećim parlamentarnim izborima. Istraživanja javnog mnijenja pokazuju veliku podršku za najjaču vladajuću stranku. Trenutak je odlučan za Vladu što sada zaista ima priliku napraviti razliku. Zaista napraviti nešto što će ostati iza nje. Usto, cijele tri godine neće biti cirkusa koji stvaraju izbori. Razdoblje je to idealno za velike poteze. Ili kako se to u Hrvatskoj kaže, za strukturne reforme. Sinergija njih i europskog novca mogla bi i trebala biti formula uspjeha. Naravno, lakše je to reći nego napraviti. Ali onaj koji je na vlasti trebao bi imati i viziju i odlučnost i energiju za tako nešto.
Naravno, svoje bi trebao odraditi i privatni sektor. Poslodavci, poduzetnici i svi ostali koji za sebe vole reći da stvaraju novu vrijednost. Ne samo kukati nad nesposobnom državom i lijenom radnom snagom. Ako Hrvatska i dalje ostane tek polubalkanski kaos s jednom nogom u »bugattiju«, a s drugom u bespravnoj gradnji bez vode i kanalizacije, nikome neće biti dobro. Ako privatni sektor uspije nekako zatomiti svoju sebičnost i sklonost hrvatskom doprinosu ekonomskoj znanosti, ortačkom kapitalizmu, bio bi to važan poguranac hrvatskom skoku prema barem europskom prosjeku.
Treći dionik u ovom poduhvatu su građani. I od njih će se sigurno tražiti da još jednom stegnu remen za bolje sutra. Ali oni će biti arbitar čije će ponašanje pokazati koliko je on na kraju bio uspješan. Oni će glasovati o tome, ali nogama. I to na način da će, ako se ni ovaj puta ne uspije, naprosto u još većem broju početi napuštati zemlju. I nitko im to neće moći zamjeriti.