Onaj tko ih je ovog ljeta imao prilike čuti, valja ih dobro zapamtiti. Šum valova, cvrčke i proticanje sporog ritma sati odmora. Sva je prilika da će se tim uspomenama trebati često vraćati narednih mjeseci, kako bi se čovjek mogao osvježiti i sačuvati zdrav razum. Jer dani koji slijede nakon povratka u stvarnost nabijeni su neizvjesnošću kao rijetko kad posljednjih godina. 

  Duboka kriza koja u Hrvatskoj traje evo već pune četiri godine uzima danak samim svojim trajanjem. Ljudi se povlače u sebe i postaju agresivniji, svađaju se i mlate s prijateljima na nogometu, ili »čupaju« u redovima za noćni shopping svinjetine i paprika. Činjenica da ni narednih pola godine sasvim sigurno u Hrvatskoj neće donijeti olakšanje, pritom, nije nimalo ohrabrujuća. 

  Valja ovdje biti politički pošten, pa podsjetiti kako Kukuriku koalicija nije obećavala instant oporavak i kako su očekivali da će prvi rezultati svega onog što su kanili poduzeti postati opipljivima tek krajem 2013. godine. No, slaba je to utjeha onima koji su ostali bez posla, ili ga ne mogu ni naći, ili onima čije su plaće značajno umanjene posljednjih godina. Krpanje već jako dugo traje i sve je manje strpljenja. 

 Nemilosrdne brojke

  Naime, rijetko je kad jedno razdoblje kao narednih nekoliko mjeseci nosilo toliko globalnih upitnika i opasnosti kao vrijeme u kojem bi Hrvatska trebala s ushićenim iščekivanjem odbrojavati posljednje dane prije nego što postane članica Europske unije. A svaki globalni upitnik, naime, naučili smo to jako dobro s krizom koja je krenula 2008. godine, može postati potresom u našim vlastitim kućnim budžetima, ili, još gore, životima. 

  Prvo, Europska unija: dugo je tek ne pretjerano dobrom šalom bila izreka da će se EU prije raspasti nego što Hrvatska postane njena članica, jer se činilo da pregovori Zagreba i Bruxellesa nikad neće biti gotovi. Sad jesu; ali nitko se više ne smije, Unija je u najvećoj krizi od svog postanka i trenutno ne postoji nesigurnije oklade od one hoće li eurozona uopće preživjeti dužničku krizu koja je uništila Grčku i opasno prijeti i ostalim zemljama europskog juga. EU se svakako neće raspasti do 1. srpnja 2013. godine, ali ako se kriza nastavi produbljivati, veliko je pitanje što će biti s eurozonom, eurom kao valutom, a u daljnjoj perspektivi i samom Unijom, ili, ne daj Bože, razdobljem mira u Europi. Nije, međutim nimalo upitno da će gospodarstva koja izvoze u EU imati velikih problema – a, naravno, hrvatsko je među njima. Ukoliko Unija nastavi tonuti na solunskom frontu, Zagreb uglavnom može tek nastaviti čeznutljivo gledati na planove o jačanju izvoza i velikim investicijama u Hrvatsku. 

 Cijene lete u nebo

  No, niti je solunski front jedini na kojem Europa može zaglibiti (o, ne, ima tu i rimski, madridski, lisabonski…), niti su europske bojišnice jedine na kojima treba držati oko za vrijeme stresne sezone jesen/zima 2012./2013. godine. Iran je, naime, vele stručnjaci Međunarodne agencije za atomsku energiju, povećao svoje kapacitete za obogaćivanje urana. A Izrael je već neko vrijeme s nervoznim prstom na obaraču. I kakve to veze ima s Hrvatima koji se noću tuku u redovima za jeftinu papriku? 

  Svakakve, ali ovdje je dovoljno navesti samo najočitije: ako zarate Izrael i Iran, cijena goriva najvjerojatnije leti u nebo. Dakle, Hrvat će na noćni shopping pješke, ako mu se isti uopće bude isplatio, jer će i paprika poskupjeti poskupi li gorivo nužno za njenu dopremu na police svih naših lokalnih kauflanda, konzuma i inih svetišta široke potrošnje. 

  A kad smo već kod povrća, red je spomenuti i ovosezonsku sušu koja će bez sumnje dodatno podići cijenu hrane, što je potpuno predvidiv razvoj događaja na planetu čiji dobar dio koji negira galopirajuće globalno zagrijavanje (da, dok se budete smrzavali ove zime i to je dio globalnog zagrijavanja – češći su, naime, temperaturni ekstremi). Zar nije ljupko kako ignoriranje znanosti od strane svjetskih konzervativaca i korporacija direktno utječe na život svakog od nas? 

 Razlog za podočnjake

  E da, konzervativci. Najesen će se u SAD-u održati predsjednički izbori, koji će za naredne četiri godine zabetonirati smjer u kojem će se razvijati zemlja kojoj smo nekad tepali kao jedinoj supersili. Kako još nisu posve onemoćali, razvoj situacije u SAD-u značit će mnogo i za cijeli globus. A ako na vlast dođe favorit nikad radikalnijih američkih republikanaca, Mitt Romney, jastrebovi u vanjskoj politici SAD-a opet će biti na potezu. Kako globalna politička nestabilnost, a kamoli eskalacija iste u oružani sukob, nisu baš idealno sredstvo za rast standarda šireg pučanstva, eto još jednog lijepog razloga za podočnjake. 

  Onima koji baš ne žele nipošto mirno spavati može se pritom preporučiti da jednim okom prate stanje na tržištu nekretnina u Kini: u posljednje vrijeme namnožilo se analiza koje govore da se tamo napuhao mjehur cijena nekretnina koji bi uskoro mogao puknuti. Zaboga, kakve veze sa mnom ima činjenica da Kinezi možda neće moći otplaćivati svoje stanove, zapitat će se sad mnogi čitatelji. Iste onakve kakve je imala kriza na hipotekarnom trižištu u SAD-u 2007. godine: to je bio prvi domino koji je pao u slijedu globalne recesije. 

  Strah i neizvjesnost će se, dakle, kao jedini sigurni hitovi nositi u globalnoj i lokalnoj kolekciji jesen/zima. Hrvatska je kao jedna od rijetkih zemalja na svijetu propustila priliku u prošle dvije godine makar nakratko dignuti glavu iznad vode i doći do zraka: globalna kriza je ovdje, lokalnom krivicom, trajala neprekidno. Pitanje je stoga kako će građani, istraumatizirani četverogodišnjim tonućem, prihvatiti još jednu sezonu u kojoj će se nositi tonovi u rasponu od sive do crne. 

  No, stvari se uvijek mogu gledati i s vedrije strane: sa dna, naime, put može voditi samo prema gore. Samo, kad će više to dno?