Sukobi na relaciji Vlada-predsjednik Republike sada su se preselili i na to kako Hrvatska u međunarodnim forumima brani svoja stajališta vezano za položaj Hrvata u BiH
Sukobi na relaciji Vlada-predsjednik Republike sada su se preselili i na to kako Hrvatska u međunarodnim forumima brani svoja stajališta vezano za položaj Hrvata u BiH.
Situacija u susjednoj državi izravno bi mogla utjecati na Hrvatsku. BiH nije neka udaljena egzotična zemlja, već naš najbliži susjed. Ako se tamo počne događati nešto neugodno, nema šanse da se to ne osjeti i u Hrvatskoj. Zoran Milanović je tako neki dan rekao da u BiH neće biti velikog rata jer je zemlja siromašna i nema novca za kupovinu velike količine naoružanja, a nema više ni JNA pa da srpskoj strani preko noći u ruke dođe teško naoružanje. Dakle, nekakav veliki rat nalik onome koji se dogodio prije 30 godina zaista nije moguć. Milanović je tu u pravu. Ali jedan mali nije baš nemoguć. Skrivenog oružja ima na svim stranama, posebno onog pješačkog. Ni jedna strana nije do kraja vratila sve oružje koje je imala u posjedu kada je ujesen 1995. bio završen BiH rat. Samo malo pucnjave, ne mora previše, bilo bi katastrofalno za Hrvatsku, posebno za njeno gospodarstvo. Mada se u ovom trenutku kratkoročno gledano ne čini da bi se ovakav scenarij mogao ostvariti. Previše se stranaca mota po BiH da bi stvari samo tako mogle izbjeći kontroli. Mada, BiH i jugoistočna Europa dio je spojene posude čiji je jedan kraj ovdje, drugi je u Ukrajini, treći u Siriji i na svim drugim mjestima gdje se zapad nadmudruje s Rusijom Vladimira Putina. Ako se na jednom od tih krajeva stvari zagužvaju, posljedice će se osjetiti na svim drugim. A zapad se boji da Rusija priprema veliku proljetnu ofenzivu protiv Ukrajine.
Predstavnici velikih sila rastrčali su se po BiH. I oni će skrojiti budućnost ove zemlje. Ako se stranci – odnosno zapad, Rusija i Turska – uspiju dogovoriti, rješenje će biti nametnuto domaćem stanovništvu. Baš kao što je to bio slučaj 1995. u Daytonu kada se u startu nametnula podjela 51 prema 49 posto teritorija, a prostor za nekakve pregovore triju strana bio dovoljan samo za to hoće li neka općinica biti ovom ili onom entitetu. Tako će biti i sada. Neće biti čak ni situacija – uzmi ili ostavi. Bit će – uzmi jer to ti je jedina opcija. Druge nema.
Još bi gora mogla biti solucija da se veliki ne dogovore. Pa da jedan od sve veća BiH domaća igrača napravi nešto na svoju ruku potaknut od svog velikog podržavatelja. Pa nastane kaos u kojem bi nastradao onaj treći najmanji igrač, BiH Hrvati. Najvjerojatnije ne u bilo kakvom smislu koji bi uključivao bilo kakve izravne ljudske žrtve ili materijalne štete. Ali dugoročni status bi im se vjerojatno opako srozao. I moguće doveo do daljnjeg iseljavanja.
A to bi za Hrvatsku bilo zaista više nego katastrofalno. Zapadna Hercegovina gdje živi puno Hrvata od ključne je strateške važnosti za Hrvatsku. Hrvatska je na tom području jako tanka i nestabilnost u unutrašnjosti izravno bi se odrazila i na situaciju u njenom obalnom pojasu. Od turizma pa na dalje.
Zbog svega toga ključno bi bilo da barem ovdje Hrvatska priča jednim glasom. Ova je tema daleko važnija od dogovora o veleposlanicima, predsjedniku Vrhovnog suda pa čak i od toga hoćemo li ili nećemo kupiti američka oklopna vozila. Oko ovih tema se Pantovčak i Markov trg zaista mogu nastaviti beskonačno svađati, a da država ne pretrpi trajnu nepovratnu štetu. Iako bi naravno bilo puno bolje da se i oko njih brzo slože, posebno kada su u pitanju Bradleyji jer je tu ipak u igri jako puno novca koji bi trebalo pametno potrošiti. Ali ovo što se sada događa u susjednoj zemlji, moglo bi odrediti pravila igre za dugoročno razdoblje. Ona se ne bi odnosila samo na nekakvu geopolitiku i položaj Hrvata u BiH već bi utjecala i na gospodarske tokove za sljedeća desetljeća.
Iako je premijer Andrej Plenković tvrdo odgovorio na Milanovićev običaj da pismo upućeno njemu paralelno pošalje i medijima, ipak je ostavio dovoljno prostora za dogovor. Oko ovog je potreban konsenzus dva brda kako bi Hrvatska govorila jednim glasom o ovom pitanju. A sve kako bi se u već započetom diplomatskom naguravanju oko BiH izborila za što bolju poziciju. Jer ako Hrvatska zaista u jednom trenutku dođe u poziciju da na Vijeću EU-a glasa protiv svih – iza toga moraju stajati i premijer i predsjednik.
Piše Zlatko Crnčec
Hrvatska o BiH mora govoriti jednim glasom
Zlatko Crnčec
17. prosinac 2021 18:19
Reuters
Sukobi na relaciji Vlada-predsjednik Republike sada su se preselili i na to kako Hrvatska u međunarodnim forumima brani svoja stajališta vezano za položaj Hrvata u BiH
Sukobi na relaciji Vlada-predsjednik Republike sada su se preselili i na to kako Hrvatska u međunarodnim forumima brani svoja stajališta vezano za položaj Hrvata u BiH.
Situacija u susjednoj državi izravno bi mogla utjecati na Hrvatsku. BiH nije neka udaljena egzotična zemlja, već naš najbliži susjed. Ako se tamo počne događati nešto neugodno, nema šanse da se to ne osjeti i u Hrvatskoj. Zoran Milanović je tako neki dan rekao da u BiH neće biti velikog rata jer je zemlja siromašna i nema novca za kupovinu velike količine naoružanja, a nema više ni JNA pa da srpskoj strani preko noći u ruke dođe teško naoružanje. Dakle, nekakav veliki rat nalik onome koji se dogodio prije 30 godina zaista nije moguć. Milanović je tu u pravu. Ali jedan mali nije baš nemoguć. Skrivenog oružja ima na svim stranama, posebno onog pješačkog. Ni jedna strana nije do kraja vratila sve oružje koje je imala u posjedu kada je ujesen 1995. bio završen BiH rat. Samo malo pucnjave, ne mora previše, bilo bi katastrofalno za Hrvatsku, posebno za njeno gospodarstvo. Mada se u ovom trenutku kratkoročno gledano ne čini da bi se ovakav scenarij mogao ostvariti. Previše se stranaca mota po BiH da bi stvari samo tako mogle izbjeći kontroli. Mada, BiH i jugoistočna Europa dio je spojene posude čiji je jedan kraj ovdje, drugi je u Ukrajini, treći u Siriji i na svim drugim mjestima gdje se zapad nadmudruje s Rusijom Vladimira Putina. Ako se na jednom od tih krajeva stvari zagužvaju, posljedice će se osjetiti na svim drugim. A zapad se boji da Rusija priprema veliku proljetnu ofenzivu protiv Ukrajine.
Predstavnici velikih sila rastrčali su se po BiH. I oni će skrojiti budućnost ove zemlje. Ako se stranci – odnosno zapad, Rusija i Turska – uspiju dogovoriti, rješenje će biti nametnuto domaćem stanovništvu. Baš kao što je to bio slučaj 1995. u Daytonu kada se u startu nametnula podjela 51 prema 49 posto teritorija, a prostor za nekakve pregovore triju strana bio dovoljan samo za to hoće li neka općinica biti ovom ili onom entitetu. Tako će biti i sada. Neće biti čak ni situacija – uzmi ili ostavi. Bit će – uzmi jer to ti je jedina opcija. Druge nema.
Još bi gora mogla biti solucija da se veliki ne dogovore. Pa da jedan od sve veća BiH domaća igrača napravi nešto na svoju ruku potaknut od svog velikog podržavatelja. Pa nastane kaos u kojem bi nastradao onaj treći najmanji igrač, BiH Hrvati. Najvjerojatnije ne u bilo kakvom smislu koji bi uključivao bilo kakve izravne ljudske žrtve ili materijalne štete. Ali dugoročni status bi im se vjerojatno opako srozao. I moguće doveo do daljnjeg iseljavanja.
A to bi za Hrvatsku bilo zaista više nego katastrofalno. Zapadna Hercegovina gdje živi puno Hrvata od ključne je strateške važnosti za Hrvatsku. Hrvatska je na tom području jako tanka i nestabilnost u unutrašnjosti izravno bi se odrazila i na situaciju u njenom obalnom pojasu. Od turizma pa na dalje.
Zbog svega toga ključno bi bilo da barem ovdje Hrvatska priča jednim glasom. Ova je tema daleko važnija od dogovora o veleposlanicima, predsjedniku Vrhovnog suda pa čak i od toga hoćemo li ili nećemo kupiti američka oklopna vozila. Oko ovih tema se Pantovčak i Markov trg zaista mogu nastaviti beskonačno svađati, a da država ne pretrpi trajnu nepovratnu štetu. Iako bi naravno bilo puno bolje da se i oko njih brzo slože, posebno kada su u pitanju Bradleyji jer je tu ipak u igri jako puno novca koji bi trebalo pametno potrošiti. Ali ovo što se sada događa u susjednoj zemlji, moglo bi odrediti pravila igre za dugoročno razdoblje. Ona se ne bi odnosila samo na nekakvu geopolitiku i položaj Hrvata u BiH već bi utjecala i na gospodarske tokove za sljedeća desetljeća.
Iako je premijer Andrej Plenković tvrdo odgovorio na Milanovićev običaj da pismo upućeno njemu paralelno pošalje i medijima, ipak je ostavio dovoljno prostora za dogovor. Oko ovog je potreban konsenzus dva brda kako bi Hrvatska govorila jednim glasom o ovom pitanju. A sve kako bi se u već započetom diplomatskom naguravanju oko BiH izborila za što bolju poziciju. Jer ako Hrvatska zaista u jednom trenutku dođe u poziciju da na Vijeću EU-a glasa protiv svih – iza toga moraju stajati i premijer i predsjednik.