Diplomatska turneja premijera Andreja Plenkovića i ministara, koja traje već praktički tjedan dana, dio je ukupne strateške diplomatske »oluje« europskih lidera koji intenzivno traže rješenja za završetak rata u Ukrajini. Dio tog paketa svakako je i obrambeni paket – naime, uz potpisane ugovore za 44 tenka Leopard 2A8 njemačke proizvodnje i 18 samohodnih haubica Caesar MK2 francuske proizvodnje, do kraja ove godine, potpisat će se i ugovori o nabavi protudronske zaštite te oni o nabavi 420 teških terenskih kamiona Tatra.

Ove četiri velike nabave vrijedne su oko 2 milijarde eura s PDV-om, a osim protudronske zaštite, preostala tri vojna sustava financirat će se iz EU financijskog instrumenta SAFE. Dakle, treba imati na umu da praktički 90 posto novca osigurava EU, a da Hrvatska plaća tek oko deset posto tih iznosa, i to kroz nekoliko proračunskih godina.

Sve je to samo uvod u generalnu promjenu europske politike i prioriteta – dok smo se dosad na europskom kontinentu bavili kohezijom, odnosno slabijim državama članicama u odnosu na one snažnije, te poljoprivredom, pritisci Rusije s jedne strane, a sada i Amerike s druge strane, prisiljavaju Europu da u prvi plan gurne obranu. Događa se to u vremenu kad Europska komisija upravo piše sedmogodišnji proračun – dakle administrativno gledano, u pravom času. Politički gledano, u teškom času jer su prijetnje Europi s obje strane postale konkretne i ozbiljne.

Pritom, uloga Hrvatske nije tako mala kako se možda čini – mi smo ipak zadnja primljena niova članica EU-a i na neki način »predziđe« Zapadnog Balkana, a s druge strane, ako Ukrajina padne i ako je Rusija i SAD svojim »mirovnim sporazumom« podijele kao svoje zone utjecaja, nije Hrvatska toliko daleko od te neke nove »Maginot linije« da ne bi igrala važnu ulogu na karti Europe. Neki to nazivaju »Plenkovićevom doktrinom«, neki mu je osporavaju, ali činjenica je da je hrvatski premijer prisutan u samom središtu stvari dok europski čelnici, uključujući i samog ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskoga, razmatraju europski odgovor na novi američki pritisak. The Washington Post objavio je sedam točaka novog sporazuma o Ukrajini. Prema tom sažetom opisu, Ukrajina bi bila suverena država čije su granice zaštićene međunarodnim sigurnosnim jamstvima, koja je dio Europske unije i obnavlja svoje gospodarstvo velikim ulaganjima iz Sjedinjenih Država i Europe. To zvuči jako dobro, ali pitanje je – što bi Rusija tada dobila, koliki dio Ukrajine, ako pristane na mir.

Problem je Trumpovo naginjanje na stranu Kremlja u Nacionalnoj sigurnosnoj strategiji koju je prošlog tjedna objavila Bijela kuća, to je zakompliciralo pregovore i čini se da se želi pozicionirati na jednakoj distanci od demokratske Europe i autokratske Rusije, da bi se ublažio rizik sukoba između Rusije i europskih država, kako stoji u dokumentu. Jasno je da to, kako ističe i Washington Post, strateški i moralno istinski zabrinjava Europu.

Prema onome što je dosad poznato, Sjedinjene Države osigurale bi sigurnosna jamstva za zaštitu Ukrajine u smislu članka 5. NATO-a ako bi Rusija prekršila sporazum. Ukrajina želi da SAD potpiše takav sporazum i da ga Kongres ratificira, a europske države potpisale bi odvojena jamstva. Američko-ukrajinska radna skupina sada radi na detaljima, uključujući koliko brzo bi Ukrajina i njezini saveznici mogli odgovoriti na bilo kakvo rusko kršenje dogovora.

No, pouzdanost SAD-a po pitanju njegovih jamstava, ističu upućeni, donekle je narušena narativom u Nacionalnoj sigurnosnoj strategiji koji zvuči kao da se potkopava NATO savez, na kojem su jamstva utemeljena.

U svakom slučaju, ključna je poruka njemačkog kancelara Merza da je najvažnije da se europske države, zajedno s Hrvatskom, drže »rame uz rame« u ovim osjetljivim pregovorima u kojima će, očito, svatko morati platiti svoj dio cijene. Za Hrvatsku – važno je da u svemu aktivno sudjeluje. Odnosno, da nije »ispod stola«, kako neki vole sugerirati.