Umjesto da bude »Hrvatska koja raste« ili »Hrvatska koja štiti«, kako su glasili neki od slogana nedavnog predsjedanja Hrvatske Vijećem EU-a, danas je ovo Hrvatska koja puca
Mladić kalašnjikovom pucao na zgradu Vlade i ozlijedio policajca, pa sebi presudio pištoljem, Pijani mladić prijetio bombom pred zgradom banke u Splitu, Prolaznik napao televizijsku novinarku i članicu Nacionalnog stožera dr. Alemku Markotić, Ubio ženu u Koprivnici pa se sam predao policiji, Župnik pregazio čovjeka autom i pobjegao, stigla hitna čiji je djelatnik opljačkao onesviještenog pješaka… Vjerovali ili ne, ovo su sve naslovi objavljeni u roku od 24 sata u hrvatskim medijima. To je Hrvatska danas.
U međuvremenu je napad na Vladu okarakteriziran kao teroristički čin, istraga sve više vodi u smjeru koji dokazuje da je nakana bila napad na samog premijera, a slučaj je – očekivano – dobio i političke konotacije kroz novi sukob premijera i predsjednika Republike.
Umjesto da bude »Hrvatska koja raste« ili »Hrvatska koja štiti«, kako su glasili neki od slogana nedavnog predsjedanja Hrvatske Vijećem EU-a, danas je ovo Hrvatska koja puca. Puca po Vladi, puca po šavovima.
Mentalno zdravlje ljudi je očito postalo ugroženo i prenapregnutno beskrajnom i dodatno eskalirajućom koronakrizom, kao i njezinim ekonomskim posljedicama. Psihoza s brojenjem zaraženih, kao i potpuna neizvjesnost i besperspektivnost koja muči doslovce svakog pripadnika ovog društva, jer ako neće izgubiti posao, prosječan se čovjek barem svakog dana ponovo boji zaraze covidom – sve to uzima danak.
Postajemo društvo ljudi tankih živaca, a jednako kao što smo svi u svojevrsnoj neurozi novo-normalnog, vidimo da ništa bolji nisu ni oni koji nas vode kao cjelinu. I predsjednik Republike i premijer imaju kratak fitilj, i kao da jedva čekaju konflikt.
Nitko nema strpljenja brojiti do deset prije nego ispali novi plotun u političkog suparnika, jednako kao što ni mladi 22-godišnjak nije imao strpljenja voditi normalan život mladog čovjeka, nego se odlučio oružjem boriti protiv svoje frustracije, ma odakle dolazila.
Realno, za ovakvu situaciju krize u kojoj već mjesecima živimo najmanje je kriva Vlada. Niti je kriva za koronu, niti je kriva za potres, niti je kriva što je netko oružjem nasrnuo na nju. Ali je odgovorna za posljedice koje će po društvo uslijediti nakon nasilja na Markovu trgu.
Bilo kakvo dodatno dizanje političkih tenzija, ili panike, ne pridonosi smirivanju tankih živaca građana. U tom smislu, možda posljednje što bi vodeći ljudi države trebali raditi, jesu njihovi daljnji međusobni konflikti.
Premijer Andrej Plenković ima pravo inzistirati na tome da se utvrdi je li čin nasilja bio organiziran i vođen, i ima li kao takav karakter terorističkog akta, te tko stoji iza toga. No, novi politički konflikti, pa i sa šefom države, ovog trenutka nisu nimalo nužni. Što je tko kome rekao ne samo 2020. oko kluba u Slovenskoj, ili pak u kampanji 2016. godine, danas je pomalo irelevantno.
Ono što građani očekuju jest sigurnost, da mogu mirno hodati glavnim gradom, da će imati mjesto u bolnici ako obole od koronavirusa, da neće ostati zanemareni i ako moraju samo na redovan pregled kod kardiologa koji čekaju već tri mjeseca.
To su teme koje ljude danas zanimaju, i to nije nikakav populistički stav. Treba znati i kad je prijeđena granica političkih rasprava.
Pritom, Plenkovićevi motivi da popu kaže pop, a bobu bob isto su razumljivi. Čovjek sebe doživljava kao »transformera«, osobu koja mijenja i HDZ, i koji želi mijenjati Hrvatsku, nabolje. Želi HDZ odmaknuti od korupcije, želi HDZ odmaknuti od desnog političkog radikalizma.
I vjerojatno je mislio da će prve četiri godine mandata za to biti dovoljne. No, čini se da je ozdravljenje, rehabilitacija HDZ-a mnogo duži i mukotrpniji proces nego je on to očekivao. Po svemu sudeći, trebat će još cijeli ovaj mandat da se iz HDZ-a »diferenciraju« oni koji ne mogu prožvakati savez sa SDSS-om ili smjer kretanja te stranke ka političkom centru, na način kako politiku vode europski pučani.
Dotad, međutim, prioritet mora biti ozdravljenje, rehabilitacija nacije – prvo od koronavirusa, a onda i od posljedica po mentalno zdravlje. Stanje nacije koja puca po šavovima trenutno je puno gore, čini se, od stanja HDZ-a.
Piše Tihana Tomičić
Hrvatska koja puca
Tihana Tomičić
17. listopad 2020 08:12
Foto Davor Kovačević
Umjesto da bude »Hrvatska koja raste« ili »Hrvatska koja štiti«, kako su glasili neki od slogana nedavnog predsjedanja Hrvatske Vijećem EU-a, danas je ovo Hrvatska koja puca
Mladić kalašnjikovom pucao na zgradu Vlade i ozlijedio policajca, pa sebi presudio pištoljem, Pijani mladić prijetio bombom pred zgradom banke u Splitu, Prolaznik napao televizijsku novinarku i članicu Nacionalnog stožera dr. Alemku Markotić, Ubio ženu u Koprivnici pa se sam predao policiji, Župnik pregazio čovjeka autom i pobjegao, stigla hitna čiji je djelatnik opljačkao onesviještenog pješaka… Vjerovali ili ne, ovo su sve naslovi objavljeni u roku od 24 sata u hrvatskim medijima. To je Hrvatska danas.
U međuvremenu je napad na Vladu okarakteriziran kao teroristički čin, istraga sve više vodi u smjeru koji dokazuje da je nakana bila napad na samog premijera, a slučaj je – očekivano – dobio i političke konotacije kroz novi sukob premijera i predsjednika Republike.
Umjesto da bude »Hrvatska koja raste« ili »Hrvatska koja štiti«, kako su glasili neki od slogana nedavnog predsjedanja Hrvatske Vijećem EU-a, danas je ovo Hrvatska koja puca. Puca po Vladi, puca po šavovima.
Mentalno zdravlje ljudi je očito postalo ugroženo i prenapregnutno beskrajnom i dodatno eskalirajućom koronakrizom, kao i njezinim ekonomskim posljedicama. Psihoza s brojenjem zaraženih, kao i potpuna neizvjesnost i besperspektivnost koja muči doslovce svakog pripadnika ovog društva, jer ako neće izgubiti posao, prosječan se čovjek barem svakog dana ponovo boji zaraze covidom – sve to uzima danak.
Postajemo društvo ljudi tankih živaca, a jednako kao što smo svi u svojevrsnoj neurozi novo-normalnog, vidimo da ništa bolji nisu ni oni koji nas vode kao cjelinu. I predsjednik Republike i premijer imaju kratak fitilj, i kao da jedva čekaju konflikt.
Nitko nema strpljenja brojiti do deset prije nego ispali novi plotun u političkog suparnika, jednako kao što ni mladi 22-godišnjak nije imao strpljenja voditi normalan život mladog čovjeka, nego se odlučio oružjem boriti protiv svoje frustracije, ma odakle dolazila.
Realno, za ovakvu situaciju krize u kojoj već mjesecima živimo najmanje je kriva Vlada. Niti je kriva za koronu, niti je kriva za potres, niti je kriva što je netko oružjem nasrnuo na nju. Ali je odgovorna za posljedice koje će po društvo uslijediti nakon nasilja na Markovu trgu.
Bilo kakvo dodatno dizanje političkih tenzija, ili panike, ne pridonosi smirivanju tankih živaca građana. U tom smislu, možda posljednje što bi vodeći ljudi države trebali raditi, jesu njihovi daljnji međusobni konflikti.
Premijer Andrej Plenković ima pravo inzistirati na tome da se utvrdi je li čin nasilja bio organiziran i vođen, i ima li kao takav karakter terorističkog akta, te tko stoji iza toga. No, novi politički konflikti, pa i sa šefom države, ovog trenutka nisu nimalo nužni. Što je tko kome rekao ne samo 2020. oko kluba u Slovenskoj, ili pak u kampanji 2016. godine, danas je pomalo irelevantno.
Ono što građani očekuju jest sigurnost, da mogu mirno hodati glavnim gradom, da će imati mjesto u bolnici ako obole od koronavirusa, da neće ostati zanemareni i ako moraju samo na redovan pregled kod kardiologa koji čekaju već tri mjeseca.
To su teme koje ljude danas zanimaju, i to nije nikakav populistički stav. Treba znati i kad je prijeđena granica političkih rasprava.
Pritom, Plenkovićevi motivi da popu kaže pop, a bobu bob isto su razumljivi. Čovjek sebe doživljava kao »transformera«, osobu koja mijenja i HDZ, i koji želi mijenjati Hrvatsku, nabolje. Želi HDZ odmaknuti od korupcije, želi HDZ odmaknuti od desnog političkog radikalizma.
I vjerojatno je mislio da će prve četiri godine mandata za to biti dovoljne. No, čini se da je ozdravljenje, rehabilitacija HDZ-a mnogo duži i mukotrpniji proces nego je on to očekivao. Po svemu sudeći, trebat će još cijeli ovaj mandat da se iz HDZ-a »diferenciraju« oni koji ne mogu prožvakati savez sa SDSS-om ili smjer kretanja te stranke ka političkom centru, na način kako politiku vode europski pučani.
Dotad, međutim, prioritet mora biti ozdravljenje, rehabilitacija nacije – prvo od koronavirusa, a onda i od posljedica po mentalno zdravlje. Stanje nacije koja puca po šavovima trenutno je puno gore, čini se, od stanja HDZ-a.