Dokad ćemo morati trošiti stranice i stranice novinskog papira na prepucavanje između »dva brda«, kako se to voli reći.
Dokad ćemo morati trošiti stranice i stranice novinskog papira na prepucavanje između »dva brda«, kako se to voli reći. Odnosno na nove i nove napade predsjednika Zorana Milanovića na lik i djelo Andreja Plenkovića. Novinski papir je jako poskupio, inflacija svakoga pogađa, a nama svaki dan trebaju barem dvije stranice za tu sagu.
Šalu na stranu, makar u svakoj šali pola istine, ali jučer smo svjedočili novoj epizodi ovog rata svjetova. Možda bi se trebalo podsjetiti, ali dosad predsjednik Milanović nije nikad premijera Plenkovića baš optužio da krši Ustav. Jučer je to učinio, uz tvrdnje kako Plenkovićeva odluka o prekidu suradnje s Pantovčakom, s obzirom na ustavne ovlasti sukreiranja vanjske i obrambene politike, zapravo znači kršenje Ustava. Pozvao je zastupnike u Saboru da prestanu podržavati gazitelja Ustava, što je praktički poziv na smjenu šefa Vlade. Koliko god se dosad svađali i vrijeđali, ovo je »next level«. Skoro da više od toga ni nema. Opozivat će jedan drugoga, do smrti jednog od igrača. Naime, nije ni premijer bio daleko od ideje da se Milanovića opoziva, zato mu je testna situacija bila glasanje o obuci ukrajinskih vojnika. Da je tada dobio 101 ruku, odnosno dvotrećinsku većinu, mogao bi početi razmišljati i o tome da se krene u opoziv predsjednika zbog nanošenja štete Republici Hrvatskoj na međunarodnom planu, jer i za to je potrebna dvotrećinska većina. No, 101 ruka je velika kao kuća, jednako kao što je i 76. ruka za Milanovićev pokušaj rušenja Vlade jednako nedostižna. Zato imamo status quo. I još ćemo puno novinskog papira potrošiti na njih dvojicu do novih parlamentarnih i predsjedničkih izbora.
Naime, objavom pisma premijeru, koje je poslao još u prosincu prošle godine, predsjednik Milanović je svjesno krenuo u ovu novu fazu, odnosno u pokušaj rušenja premijera. To bi pismo trebalo biti dokazom da je on želio suradnju, a da ga je Plenković ignorirao. Milanović smatra da ima crno na bijelo da premijer krši Ustav.
Samo je pitanje zašto je to tek sad dao u javnost. Jasno, iz taktičkih razloga. Nova razina sukoba potrebna mu je iz jednog drugog razloga, barem se tako čini nakon njegovih novih istupa. Naime, po svemu sudeći, Milanovića je najviše iziritiralo pisanje jednih dnevnih novina o stipendiji njegova sina. On pritom ima tezu da je taj tekst naručio upravo Plenković. Kao da su novine štand na koji dođeš i kažeš: molim vas kilo pomidora, dvije pive i jedan tekst. To je potcjenjivanje struke i novinara. A njihova je igra opet postala vrlo osobna. Milanović je raspravu o tome je li njegov sin trebao dobiti stipendiju za izvrsnost sveo na Plenkovićevu naredbu da se o tome piše. Tako stvari ne funkcioniraju. I sad se politička polemika o vojsci, Ukrajini, Dodiku, Orbanu i ekonomskim mjerama opet svela na osobnu netrpeljivost.
Pritom je, kad se pomno analiziraju Milanovićeve izjave o funkcioniranju medija, zanimljivo i kako je on u afektu jučer najavio i kako će novih transkripata SMS poruka iz istraga sada opet biti. Pomalo zapjenjeno, rekao je otprilike: vidjet ćete vi što će od SMS-a tek izaći. Kako predsjednik Republike zna što piše u transkriptima koji se čuvaju u DORH-u, i kako predsjednik Republike zna što će mediji sutra objaviti?
Njihov sukob postaje opasna igra, jer se razotkriva utjecaj na medije i utjecaj na pravosuđe. Ako išta pridonosi padu povjerenja građana u politiku i padu povjerenja u institucije, to su upravo ovakve izjave, s čije god strane dolazile. Premijer kaže da se poimence zna tko u rukama ima transkripte i tko ih može dati medijima; predsjednik najavljuje što će u novinama idućeg tjedna pisati. Hrvatska je zapravo u dubokoj krizi demokracije i demokratskih institucija, a i u ustavnoj krizi, jer se obojica na Ustav pozivaju. U drugim zemljama za ovo bi već padale ostavke, a mi gledamo urušavanje institucija i potpuni pad povjerenja građana u državu. Što bi bilo da se Hrvatska izravno nađe u ratu, kao Ukrajina, tko bi donosio odluke o obrani, tko bi zapovijedao vojskom? Kako da građanin traži pravdu na sudu ako se njegov spis sutra može naći u novinama, zajedno s porukama potpuno privatnog sadržaja?
Ova politička bitka više nije samo sraz dvojice aktera. Ona duboko nagriza supstancu države i institucija.
Piše Tihana Tomičić
Hrvatska je u ustavnoj krizi
Tihana Tomičić
11. ožujak 2023 15:33
Zoran Milanović / Foto: M. GRACIN
Dokad ćemo morati trošiti stranice i stranice novinskog papira na prepucavanje između »dva brda«, kako se to voli reći.
Dokad ćemo morati trošiti stranice i stranice novinskog papira na prepucavanje između »dva brda«, kako se to voli reći. Odnosno na nove i nove napade predsjednika Zorana Milanovića na lik i djelo Andreja Plenkovića. Novinski papir je jako poskupio, inflacija svakoga pogađa, a nama svaki dan trebaju barem dvije stranice za tu sagu.
Šalu na stranu, makar u svakoj šali pola istine, ali jučer smo svjedočili novoj epizodi ovog rata svjetova. Možda bi se trebalo podsjetiti, ali dosad predsjednik Milanović nije nikad premijera Plenkovića baš optužio da krši Ustav. Jučer je to učinio, uz tvrdnje kako Plenkovićeva odluka o prekidu suradnje s Pantovčakom, s obzirom na ustavne ovlasti sukreiranja vanjske i obrambene politike, zapravo znači kršenje Ustava. Pozvao je zastupnike u Saboru da prestanu podržavati gazitelja Ustava, što je praktički poziv na smjenu šefa Vlade. Koliko god se dosad svađali i vrijeđali, ovo je »next level«. Skoro da više od toga ni nema. Opozivat će jedan drugoga, do smrti jednog od igrača. Naime, nije ni premijer bio daleko od ideje da se Milanovića opoziva, zato mu je testna situacija bila glasanje o obuci ukrajinskih vojnika. Da je tada dobio 101 ruku, odnosno dvotrećinsku većinu, mogao bi početi razmišljati i o tome da se krene u opoziv predsjednika zbog nanošenja štete Republici Hrvatskoj na međunarodnom planu, jer i za to je potrebna dvotrećinska većina. No, 101 ruka je velika kao kuća, jednako kao što je i 76. ruka za Milanovićev pokušaj rušenja Vlade jednako nedostižna. Zato imamo status quo. I još ćemo puno novinskog papira potrošiti na njih dvojicu do novih parlamentarnih i predsjedničkih izbora.
Naime, objavom pisma premijeru, koje je poslao još u prosincu prošle godine, predsjednik Milanović je svjesno krenuo u ovu novu fazu, odnosno u pokušaj rušenja premijera. To bi pismo trebalo biti dokazom da je on želio suradnju, a da ga je Plenković ignorirao. Milanović smatra da ima crno na bijelo da premijer krši Ustav.
Samo je pitanje zašto je to tek sad dao u javnost. Jasno, iz taktičkih razloga. Nova razina sukoba potrebna mu je iz jednog drugog razloga, barem se tako čini nakon njegovih novih istupa. Naime, po svemu sudeći, Milanovića je najviše iziritiralo pisanje jednih dnevnih novina o stipendiji njegova sina. On pritom ima tezu da je taj tekst naručio upravo Plenković. Kao da su novine štand na koji dođeš i kažeš: molim vas kilo pomidora, dvije pive i jedan tekst. To je potcjenjivanje struke i novinara. A njihova je igra opet postala vrlo osobna. Milanović je raspravu o tome je li njegov sin trebao dobiti stipendiju za izvrsnost sveo na Plenkovićevu naredbu da se o tome piše. Tako stvari ne funkcioniraju. I sad se politička polemika o vojsci, Ukrajini, Dodiku, Orbanu i ekonomskim mjerama opet svela na osobnu netrpeljivost.
Pritom je, kad se pomno analiziraju Milanovićeve izjave o funkcioniranju medija, zanimljivo i kako je on u afektu jučer najavio i kako će novih transkripata SMS poruka iz istraga sada opet biti. Pomalo zapjenjeno, rekao je otprilike: vidjet ćete vi što će od SMS-a tek izaći. Kako predsjednik Republike zna što piše u transkriptima koji se čuvaju u DORH-u, i kako predsjednik Republike zna što će mediji sutra objaviti?
Njihov sukob postaje opasna igra, jer se razotkriva utjecaj na medije i utjecaj na pravosuđe. Ako išta pridonosi padu povjerenja građana u politiku i padu povjerenja u institucije, to su upravo ovakve izjave, s čije god strane dolazile. Premijer kaže da se poimence zna tko u rukama ima transkripte i tko ih može dati medijima; predsjednik najavljuje što će u novinama idućeg tjedna pisati. Hrvatska je zapravo u dubokoj krizi demokracije i demokratskih institucija, a i u ustavnoj krizi, jer se obojica na Ustav pozivaju. U drugim zemljama za ovo bi već padale ostavke, a mi gledamo urušavanje institucija i potpuni pad povjerenja građana u državu. Što bi bilo da se Hrvatska izravno nađe u ratu, kao Ukrajina, tko bi donosio odluke o obrani, tko bi zapovijedao vojskom? Kako da građanin traži pravdu na sudu ako se njegov spis sutra može naći u novinama, zajedno s porukama potpuno privatnog sadržaja?
Ova politička bitka više nije samo sraz dvojice aktera. Ona duboko nagriza supstancu države i institucija.