Iz sjene brutalne i umjetne javne polemike koju je potaknuo predsjednik Republike, a nažalost prihvatili ostali visoki državni dužnosnici, javnom scenom počinju dominirati neke druge teme. Mediji su ovu besmislenu svađu počeli premještati tamo negdje u dvadesete minute večernjih televizijskih dnevnika i dalje od stranica koje otvaraju dnevne novine. A udarne termine i novinski prostor zauzimaju druge teme.

Jedna od njih jest ta da u ovom trenutku država veledrogerijama duguje oko 6,5 milijardi kuna. A one ovih dana prijete obustavom lijekova bolnicama, govoreći da im proizvođači počinju prekidati isporuke. Zasad spominju dvije tvrtke, ali i dodaju da bi im se i skoro moglo priključiti više njih. Što bi značilo da bi pacijenti mogli ostati bez lijekova te bi nekima od njih mogli biti ugroženi i životi. Vlada je obećala hitno pronaći 900 milijuna kuna kako bi barem dijelom pokrpala dug.

Druga vijest koja se probila između uvreda koje lete na sve strane je ona da je Vlada jučer usvojila Plan oporavka i otpornosti težak skoro 50 milijardi kuna. Riječ je o bespovratnim sredstvima koja će stići iz Bruxellesa, a od kojih bi pola trebalo otići izravno put gospodarstva. Naravno, taj novac neće nam biti izbačen iz helikoptera. Niti će oni koji nam ga namjeravaju dati samo tako proslijediti te milijarde put naše male zemlje. Postoje tu i nekakvi uvjeti koje ćemo morati zadovoljiti. Riječ je o famoznim strukturnim reformama. Tek ako bi ih kojim čudom uspjeli provesti Bruxelles bi nam proslijedio obećane eure.

Treća je vijest da se broj hrvatskih državljana koji rade u Njemačkoj udvostručio od 2013. kada smo postali punopravna članica EU-a. Prije hrvatskog ulaska u EU bilo ih je nešto više od 200.000, a sada se ta brojka popela na više od 400.000. Ako se ovakav trend nastavi, za nekoliko desetljeća Hrvatska će spasti na tri milijuna stanovnika.

Hrvatska se zbog svega navedenog – ali i zbog puno drugih stvari, uključujući epidemiju korone, nalazi na velikoj prekretnici. Na odlučnoj točki. U sljedećih nekoliko godina odlučit će se sudbina ove zemlje. Naravno, ona će u svakom slučaju postojati, što god se dogodilo. I Hrvatskoj ipak postoji kritična masa ljudi koji žele da ona i dalje postoji. Međutim, u predstojećem kratkoročnom razdoblju rješavat će se kako će ona izgledati. Hoćemo li biti vječno predgrađe zapada. Dijelom, istina jako malim, država i društvo koje sliči svojim zapadnim susjedima, ali jest istovremeno i kaotična, korumpirana, balkanska konstrukcija koja tek jedva uspijeva održati funkcioniranje osnovnih elemenata sustava.

Ili ćemo konačno napraviti taj korak i uhvatiti priključak sa zapadom za kojeg stalno tvrdimo da mu oduvijek pripadamo. Ovo je Hrvatskoj sada možda i zadnja šansa da napravi nešto od sebe. Ako je propustimo, razmak između nas i razvijenih dijelova Europe postat će toliko velik da ga još desetljećima nećemo biti u stanju smanjiti. Ništa tu ne bi promijenila ni činjenica da postanemo članica eurozone. Uostalom, u tom su klubu i ubogi Grci preko kojih je u zadnjih desetak godina prešao gospodarski udar kataklizmičkih razmjera. Mada se i eurozona više ne čini tako izvjesnom jer je Hrvatska zbog spašavanja gospodarstva bila prisiljena znatno povećati svoj vanjski dug.

Stvar je u tome, ako Hrvatska kojim čudom uspije dobiti sve te najavljene europske milijarde, i ako ih utroši na pravi način, cijeli projekt stvaranja samostalne države dobio bi svoj puni smisao. Naravno, i ako nastavimo po starom bit će nam bolje nego da smo ostali u bivšoj državi. Kako bi ona izgledala dovoljno je pogledati kako funkcionira susjedna BiH. Odnosno, točnije rečeno kako ne funkcionira. Ali cijeli smisao samostalnosti nije bio samo u tome da nam bude tek nešto bolje nego u Jugoslaviji nego da hrvatski građani žive nalik onima koji su imali povijesnu sreću da žive u zapadnoj Europi, ipak najboljem mjestu za život na svijetu. Dakle, na Vladi je da napravi podlogu da dobijemo te europske novce. Što znači da provede sve te famozne reforme. I da onda iskoristi europska sredstva za taj veliki skok naprijed koji čekamo već više od 30 godina. I da se ljudi ne samo prestanu iseljavati već da se počnu i vraćati. I da imamo dovoljno novca u proračunu za te nesretne veledrogerije.