Siniša Pavić

Hrvatska između neba i zvijezde

Siniša Pavić

REUTERS/Paul Ellis

REUTERS/Paul Ellis

Odavna u Brezovici nije bilo nikog velikog i važnog da je član HDZ-a, a to se ovaj put dogodilo, što je ravno čudu. I ne čudi stoga što je te večeri i taj dan Hrvatska na megdan Škotima izašla u kockastim dresovima, a ne u sumornom crnilu. I ne čudi što je Nikola Vlašić za nagradu što je tu večer bio najbolji, dobio »štafetu« kojoj je na vrhu ni manje ni više, nego lijepa i velika crvena zvijezda

placeholder


Počelo je, ali onako da je planetarno važno, prije nekih 10, 12 godina. Hobotnica se zvala Paul i poprilično dobro je znala pogoditi pobjednika važnih nogometnih utakmica. Paul je, inače, bio Nijemac, ali to i nije za njegovo prognoziranje bilo važno. No, ako može Paul, može svatko, pomislili su ljudi pa natjerali svu hrpu životinja da im pogađaju rezultate. Magarac Larry, orangutan Eli, ovca zvana Sonny Wool, slonica Citta. Ljame, tvorovi, dupini, tuljani, svi su privođeni, pri čemu tretman prognostičara i nije bio loš, jer su, ako ništa, u ime prognoze dobro jeli i pili.


Vidoviti Milan gibonski


U nas je, službeno prvi, u avanturu ovakvog tipa krenuo tapir Robi. I nije ga, pričaju oni što pamte, loše ni išlo. Ali, mijenja se vrijeme, pa se mijenjanju i običaji. Robi biva stariji, sve manje živahan, a kamera to ne voli. Kamera voli akciju, voli pokret, voli eleganciju, vještinu. Bjeloruki gibon Kent sve je to imao, a u dobroj mjeri ima i sad. Doda li se tomu da u nastambi živi sa suprugom i dvoje djece, zadovoljen je ultimativan kriterij obitelji skladne, one u kojoj se zna tko je gazda i spreman staviti ruku u vatru, pardon kutiju s delicijama, a sve za našu stvar. Nema, pri tom, ama nikakve veze da je Kent Nizozemac, a da mu je supruga Kulička Čehinja. Cure njihove, Fiona i Dora, tu su rođene, a i on boravi u Zagrebu taman toliko dugo da mu to da je naš sin i uzdanica nitko oduzeti ne može.


Prvo veliko natjecanje Kent je odradio solidno, ali na Svjetskom prvenstvu u Rusiji naprosto je briljirao. Sve vezano za utakmice hrvatske reprezentacije Kent je pogodio, pa čak i to tko će dobiti u finalu. Navijač, a poštenjačina. Ima i toga.




Elem, nakon dva sjajno odrađena velika nogometna događaja, ništa nije bilo logičnije nego da Kenta i opet zamolimo da nam bude vidoviti Milan gibonski. Prva utakmica međutim, totalni promašaj cijele obitelji! Svi su se uhvatili za krivu kutiju s krastavcem, limunom, karfiolom i batatom, taman da nas Englezi dobiju. Utakmica druga, totalna podjela na ženski dio obitelji, onaj uvjeren da će nas Česi dobiti, i Kenta koji je ostao dosljedan i uvijek vjeran. To je završilo neriješeno, makar ova vrsta prognoze utakmicu bez pobjednika i ne poznaje. Ali zato je onu treću prognozu Kent odigrao maestralno, servirajući nam kao na pladnju sve što nakon skoro tri velika nogometna natjecanja misli o domicilnom puku. Kentu je, naime, dugo, dugo, dugo komadić batata nađen u travi bio napetiji i zanimljiviji od prognoziranja rezultata. I ako je klincima oboružanim kamerom i mikrofonima bjeloruki Gibon kidao živce dok im je pomicao rokove za predaju priloga, čovjeku Kentovih godina i iskustva sve je bilo jasno. Kentu je mrvu, da prostite, dopizdilo.


Pitaj Boga


Nije to, kako bi se naivno dalo pomisliti, zbog toga što je zatvoren u nastambi. Uostalom, nema dugo da mu je obitelj dobila posve nov namještaj, stanarine nema, režije su niske, a ni od posla se ne ubije. Nije ni da mu fali muškog društva, jer s Kuličkom mu je dobro, a kćeri su mu sjajne, pogotovo Fiona koja više voli objektive kad blicaju nego batat. Njega muče barem dvije konkretne stvari zbog kojih je valjalo gestom pokazati da to više prognoze nije vrijedno. Najprije ti naši dresovi. Golema je sreća da smo zemlja kojoj se zalomilo da ima kockice na dresu, pa još tako složene da te lociraju iz koje si države makar da u dresu zalutaš u prašume Amazone ili kakvu tundru.


Dok drugi muku muče kako one svoje dvije, tri bazične boje sa zastave uklopiti u nešto što neće biti vazda isto i dosadno i drugima slično, Hrvatska ima kockice. Ali, nema pameti. Da je ima, ne bi nikada izlazili iz tih kockica hrvatski nogometaši, po cijenu da im Strahonja mora objašnjavati sva ta silna birokratska pravila zbog kojih nekada moraju zaigrati u rezervnom dresu. A onda, ako već i mora neki rezervni dres, taj nikako ne bi smio biti crn da podsjeća na mračno neko doba, da se njime diče mračnjaci, pa da se utopi u moru crnila kojeg ionako oko nas ima. U crnom se dresu utakmica gubi. Zna to, recimo, i Bradonja Harden čiji su Netsi redom gubili važne utakmice u crnim dresovima.


Elem, zašto crna!?


Drugi po svemu iritantni običaj je onaj u našeg izbornika da se za sve dobro što učini zahvali Bogu, a za sve loše okrivi, makar ovlaš, igrače koji njegove zamisli nisu proveli u djelo. »Bog je tu kad mi je najteže«, veli otprilike. I najteže, i kad ne zna što bi, i kad se čini izgubljeno sve. I ne bi čekao dva kola turnira, i prije bi, jamačno, doletio nama i samo nama u pomoć da nije svijet toliki i toliko nesavršen. A čemu onda taktika, pripreme, selekcije, igranje po velikim klubovima!? Pitaj Boga! I kao da to priznanje nije dovoljno, naš selektor uredno nakon pobjede vadi neki medaljončić, sliku sveca kakvog, ako već nije magnet za frižider pa se i tome klanja, a to je otprilike isto kao da svetu vodu što vam ju je mati dala kad ste automobil kupili da vas voda čuva, trošite mahnito kao parfem, ili da svako toliko otvarate ladicu stola u kojoj su svi one molitvenici što su kroz godine ispadali iz dnevnog tiska a strah vas je baciti ih. Na koncu, lako je moguće da gibon rezonira posve logično; ako sve rješava dragi Bog, što će vam majmun da vam utakmici prognozira!?


Kocka je bačena


Velite, nitko normalan ne može to prepoznati iz ponašanja dugorukog ljubitelja batata!? Ali, kako onda objasniti ovo… Utakmica sa Škotima, ona sada već desetercem opjevana, igrala se baš na Dan antifašističke borbe. Premijer Plenković i predsjednik Milanović sjedili su jedan uz drugoga, rukovali se, štoviše, uz sitno pubertetsko podbadanje, valjda prvi put nakon mali milijun mjeseci. Pače, odavna u Brezovici nije bilo nikog velikog i važnog da je član HDZ-a, a to se ovaj put dogodilo, što je ravno čudu. I ne čudi stoga što je te večeri i taj dan Hrvatska na megdan Škotima izašla u kockastim dresovima, a ne u sumornom crnilu. I ne čudi što je Nikola Vlašić za nagradu što je tu večer bio najbolji, dobio »štafetu« kojoj je na vrhu ni manje ni više, nego lijepa i velika crvena zvijezda. To teško da može biti slučajno. Netko je to morao pogurati.


Nekada jednostavno stvari treba staviti na svoje mjesto, samo što su Kentu da to shvati trebala niti tri velika nogometna natjecanja, dok je našim mudrim vođama i 80 godina, odnosno nezavisnih 30-ak, malo.


Istinabog, ni koji dan nakon velike pobjede, u Saboru se o Zlati Đurđević nije pričalo kao o pravnom stručnjaku ili nestručnjaku, već samo kao o onoj koju je predložio Milanović pa zato neće proći, dok se o Rezoluciji o seksualnom i reproduktivnom zdravlju i pravima žena što ju je usvojio Europski parlament i koja kaže da svatko u EU mora imati pristup kontracepciji, medicinski potpomognutoj oplodnji, pobačaju i drugim zdravstvenim uslugama, govorilo, em uvrijeđeno, jer iznad Sabora katkad i nije samo Bog, em na način da se pita za koga taj Fred Matić radi, za koju stranu silu i interes, baš kao da sam nije u stanju smisliti ništa i kao da žene nemaju pravo ni na što.


Hrvatska će, priča se, protiv Španjolaca igrati u crnim dresovima. Možda ovaj put i nije važno, jer kocka je bačena i kotrlja se, konačno, baš kako treba.