Odluka Europske unije da nakon višemjesečne blokade konačno odobri 90 milijardi eura zajma Ukrajini i usvoji novi paket sankcija Rusiji nije tek još jedna birokratska vijest iz Bruxellesa. Ona je ogoljeni prikaz načina na koji danas funkcionira europska politika: kao stalno balansiranje između strateških ciljeva i nacionalnih interesa – često na rubu paralize. U središtu ove priče nije samo pomoć Kijevu, nego politička ucjena koja ju je pratila. Viktor Orbán i Robert Fico mjesecima su blokirali ključne odluke, ne zbog ideološkog zaokreta, nego zbog vrlo konkretne – i stare – ovisnosti o ruskoj nafti. Naftovod Družba tako je ponovo postao političko oružje, ovaj put ne samo Moskve, nego i država članica EU-a. Paradoks je očit: dok Unija pokušava sankcionirati Rusiju i financijski održati Ukrajinu na životu, dio njezinih članica istovremeno ucjenjuje zajedničku politiku kako bi osigurao nastavak vlastite energetske stabilnosti – i to upravo kroz ruske resurse. Time se razotkriva temeljna slabost EU-a: vanjskopolitičko jedinstvo i dalje ovisi o unutarnjim kompromisima koji često razvodnjavaju ili odgađaju ključne odluke.

Ipak, rasplet ove situacije donosi i jednu novu političku dimenziju. Slabljenje Orbanove vlasti i uspon Petera Magyara signaliziraju očit zaokret Mađarske prema Bruxellesu. Ako se taj trend potvrdi, EU bi se mogao riješiti jednog od svojih najglasnijih »kočničara«, i zato su izbori u Mađarskoj možda bili presudno važni (uz postojeće blokade od Slovačke, i potencijalno nove od Bugarske).

No, iskustvo pokazuje da problem nije u jednoj državi ili jednom lideru – nego u sustavu koji omogućuje blokade u pitanjima od zajedničkog interesa. Zato je posebno indikativno što je zajam Ukrajini na kraju odobren putem mehanizma »pojačane suradnje«, zaobilazeći potpunu suglasnost svih članica. To je presedan koji otvara važno pitanje: je li EU spreman trajno napustiti načelo jednoglasnosti u ključnim pitanjima, ili će i dalje riskirati političku ucjenu svaki put kada se pojavi krizna situacija?

Financijski paket je sam po sebi ogroman – 60 milijardi za vojnu pomoć i 30 milijardi za funkcioniranje države – ali njegova politička težina još je veća. On pokazuje da EU, unatoč unutarnjim podjelama, i dalje ima kapacitet djelovati. No, jednako tako pokazuje da taj kapacitet dolazi uz visoku cijenu nedovoljne brzine, kompromisa i povremenih blokada. Na kraju, ova priča nije samo o Ukrajini ni o Rusiji. Ona je test političke zrelosti Europske unije. A taj test, iako zasad položen, i dalje otkriva pukotine koje bi u nekoj sljedećoj krizi mogle postati ozbiljan problem.

U tom kontekstu, novi paket sankcija, fokusiran na ograničavanje ruskih prihoda od nafte, zatvaranje kanala za zaobilaženje sankcija i pritisak na financijski sektor, ima potencijal konkretno oslabiti sposobnost Moskve da dugoročno financira rat. Istodobno, takve mjere nose i posljedice za same članice EU-a – od rasta troškova energije do potrebe za bržom diversifikacijom opskrbe. Upravo zato njihov učinak neće biti samo ekonomski, nego i politički: pokazat će može li Europska unija istovremeno izdržati vanjski pritisak i vlastite unutarnje razlike, ili će svaka sljedeća kriza ponovno otvarati isti prostor za blokade i ucjene.

U širem kontekstu, kad je Hrvatska u pitanju, upravo zato nije nevažno što američka veleposlanica Nicole McGraw govori o »zlatnom dobu« koje dolazi za Hrvatsku: u novoj geopolitičkoj realnosti, države na energetskoj i prometnoj periferiji Europe mogu postati ključne točke sigurnosti i opskrbe. No, hoće li Hrvatska taj trenutak doista iskoristiti, ovisit će o istoj stvari koja danas opterećuje i Europsku uniju u cjelini – sposobnosti da političke odluke donosi brzo, koordinirano i bez unutarnjih blokada. Pritom treba lavirati između potencijalnih darova koje Amerikanci kao Danajci nose, te ukorijenjenosti u srži Europske unije, kojoj Hrvatska po svojoj jezgri pripada. Možda baš mi budemo te sreće da nas treba i SAD i EU, te politike su danas razdvojene, ali i izmiksane sve dok je nejasno u kojem će smjeru završiti NATO i kako će završiti rat na Bliskom istoku. Mi moramo iskoristiti svoj geopolitički položaj, i u odnosu na Bruxelles, i u odnosu na Washington, najbolje što možemo.