U hrvatskoj javnosti i dalje opstaje prilično tvrdokorni mit da nemamo industriju. Ili da je možda i imamo, ali da je više-manje nikakva. Da konstantno pada. I da je to nepovratan proces. No brojke i predviđanja, pomalo iznenađujuće, ipak pokazuju drugačiju, nešto pozitivniju verziju. Industrija u Hrvatskoj u ovom trenutku još uvijek postoji i zapošljava oko 17 posto ukupne radne snage. I ipak je još uvijek jedan od temelja nacionalnog gospodarstva. Međutim, puno veći problem od njenog relativno malog udjela u gospodarstvu jest nezadovoljavajuća razina njene učinkovitosti. Naime, produktivnost, mjerena bruto dodanom vrijednošću po zaposlenom, znatno je ispod prosjeka EU-a. A u odnosu na susjednu Sloveniju, s kojom smo ne tako davno živjeli u zajedničkoj državi, smo na jadnih 58 posto njene produktivnosti. Ta činjenica sama po sebi objašnjava zašto rast gospodarstva ostaje spor, a konkurentnost slaba.

Uzroka tako niske produktivnosti, s kojom se Hrvatska industrija ne može nadmetati na brutalno zahtjevnim svjetskim tržištima, ima puno. I jako su duboko ukorijenjeni. Takvo stanje traje već desetljećima. Pa je tako problem u tome što domaća industrija često proizvodi u premalim serijama što uzrokuje povećanje fiksnih troškova. Problem je tu i manjak kvalificirane radne snage, slaba ulaganja u razvoj i inovacije. Presporo se odvijaju digitalna transformacija i automatizacija. Odluke se donose sporo. U takvom okruženju teško je očekivati stvaranje proizvoda s visokom dodanom vrijednošću. Posljedica svega toga je to da hrvatska industrija u prevelikom dijelu proizvodi komponente, a premalo gotove proizvode.

Ekonomski stručnjaci ukazuju i na otegotnu okolnost da značajan dio proizvodnih kapaciteta i dalje počiva na relativno zastarjeloj tehnologiji. Postoje, naravno, i primjeri koji govore o tome da se stvari okreću nabolje. Postoje prilično poletne domaće tehnološke tvrtke koje ulažu u robotiku i zapošljavaju visokoobrazovanu radnu snagu. No, nažalost, njih je još uvijek premalo da bi mogle ukupnu sliku promijeniti nabolje. U usporedbi s industrijski razvijenim državama razlike u tehnološkoj i obrazovnoj razini više su nego očite. Sljedeće desetljeće ključno je za hrvatsku industriju. Ono će odrediti njenu ekonomsku budućnost za puno duže razdoblje. Ključni preduvjeti za boljitak su poticanje inovacija, digitalna transformacija i što je možda u ovom slučaju i najvažnije – ulaganje u ljudski kapital. Bez toga neće biti ni povećanja produktivnosti, niti izvoza. A samim tim niti realnog povećanja plaća u gospodarstvu. One su ponajviše rasle samo u državnom sektoru što je posljedica europskih fondova. Ali što kada oni presahnu? A jednog dana sigurno hoće.

Hrvatska mora stvoriti sustav u kojem se investicije u inovacije isplate. A ne samo u trgovinu i uvoz na kojima se domaće gospodarstvo temelji zadnjih nekoliko desetljeća. Važnu ulogu pritom ima sama država, koja treba osigurati predvidiv zakonski i porezni okvir, te poreznim olakšicama poticati investicije i ulaganja u modernu tehnologiju. Cijela ova tranzicija neće se i ne može dogoditi preko noći. Ali konačno mora započeti. Postoje i ljudi i znanje i kapital. Ako ne uspijemo dokazati sami sebi da to možemo, tada sve – od članstva u Europskoj uniji do pristupa europskim fondovima, gubi svoj stvarni smisao.

Vrijeme je da hrvatska industrija prestane gledati u tuđe dvorište i počne graditi vlastiti model uspjeha. Umjesto usporedbi s drugima, koje su najčešće porazne za nas, trebamo stvarati situacije prema kojima će se drugi uspoređivati s nama. Nešto takvo se sada čini nemogućom misijom. To jest veliki izazov, ali i jedina realna strategija ako želimo zadržati ljude, povećati plaće i izgraditi održivo gospodarstvo. Ako želimo konačno uhvatiti korak s razvijenima. Ako se konačno počnu donositi hrabre odluke, sljedeće desetljeće moglo bi biti razdoblje najveće industrijske obnove u modernoj hrvatskoj povijesti. Ako pak one izostanu, što gledajući unatrag je itekako moguće, Hrvatska će i dalje ostati zemlja koja slabo ili nikako koristi svoje potencijale i resurse. Zemlja koja stalno govori što je mogla biti umjesto da to konačno postane.