Hrvatskaaaaaaa – poklik večeri! U polufinalu smo, nakon tjedna koji je cijeli bio na našoj strani!I Hrvatska sad može do kraja.

A u susjedstvu: »Mi smo ovdje na rubu rata, i Srbija je blizu odluke da ponovo pošalje svoje snage na Kosovo«, izjavila je jučer srbijanska premijerka Ana Brnabić nakon nove eskalacije na Kosovu, gdje je ranjen jedan policajac. Istovremeno, u BiH visoki predstavnik međunarodne zajednice Christian Schmidt poručuje kako su nakon nedavnih izbora stvoreni uvjeti za rješenje situacije u BiH, i kako se nove blokade neće tolerirati.

Na istoku, dakle, ništa novo, stalno neke krize. A kad se tome dodaju pojačana migrantska kretanja prema zapadnoj Europi na tzv. balkanskoj ruti, postaje jasno kolika je veličina odluke EU-a da Hrvatska dobije odobrenje za ulazak u Schengen. Dok istok Balkana vrije, Hrvatska postaje faktor stabilnosti na granicama Europe, i zapravo »predziđe« Europe, dok istovremeno druge dvije države, Rumunjska i Bugarska, nisu imale tu čast da sada dobiju jednodušnu podršku država članica za tu tzv. dublju šengensku integraciju.

Ulazak u Schengen doista je velik uspjeh Hrvatske, zajedno s ulaskom u eurozonu. Zemlja je sada pozicionirana kao zaista punopravna članica EU-a. Kad se tome pribroje sredstva koje Hrvatska dobiva putem svoga članstva u EU-u, onda je jasno da je odluka o pristupanju 2013. godine bila jedna od povijesnih odluka. To su građani Hrvatske, uostalom, jasno i rekli na referendumu koji je tada održan, a danas se na prste jedne ruke mogu brojiti oni koji su i danas euroskeptici. Obično su to neki ravnozemljaši, antivakseri i slična družba. Osim što je uz njih često svojim izjavama i predsjednik Zoran Milanović, kao jedan od rijetkih kritičara EU-a na političkoj karti Hrvatske, kao posljednji antieuropski Mohikanac.

Ma koliko mnogi (posebno u oporbi) htjeli šutjeti o tome, ne može se reći da ova postignuća nisu rezultat rada Plenkovićeve Vlade. U situaciji kad su Rumunjska i Bugarska ostale pred vratima Schengena, potvrda o hrvatskom ulasku, jasno je, nije pala sama od sebe s neba, nego je to rezultat hrvatske diplomacije i rada cijelog niz službi. Premijer Andrej Plenković to je vrlo otvoreno i rekao prije dva dana, kad je kazao da je njegova tiha diplomacija odradila svoje. Stoga nije nevažno tko je na čelu Vlade, kakve kontakte ima, i kakva je općenito politika određene stranke prema EU-u. Nazivali ga briselskim ćatom ili čudotvorcem, svejedno je, Plenkovićeva uloga u ovim procesima evidentna je.

On se naravno i sam time hvali, i govori da je ovo »godina isporuke«. Pelješki most, rast BDP-a, rekordni turizam, investicijski rejting, euro, Schengen, europski novci, dogovori sa sindikatima, reguliran rad nedjeljom, koji je i dodatno plaćen, nove rodiljne i roditeljske naknade, dodatni porez na dobit, rad na novom cestovnom Vc koridoru – sve su to stvari koje si u ovoj godini pripisuje premijer i njegova Vlada. Sve zajedno prati im rast stranačkog rejtinga, koji je po istraživanjima na oko 27 do čak 30 posto, što im garantira bar relativnu pobjedu na izborima, ako bi ih oni danas raspisali. Ipak, Plenković tvrdi da će se čekati redovni rok. Valjda će nastaviti isporučivati?!

Ono što mu sad prethodi jest da još riješi odnos s predsjednikom Republike Zoranom Milanovićem, koji mu je trn u peti. Iako politički time na određeni način i profitira, jer protivnici Milanovića vrlo su čvrsti glasači Plenkovića pa mu takve polemike čak dijelom i pogoduju, ipak je za očekivati da u vrhu HDZ-a žele zauvijek i tu temu staviti ad acta. Hoće li im u tome pomoći rasplet oko misije EUMAM-a ako za njih na kraju bude uspješan u »slamanju« oporbe, vidjet ćemo. No, realno, jedino je još odnos s Milanovićem otvoreno pitanje u ovom mandatu. Više od pola mandata ove Vlade je prošlo, i sad slijedi predizborna godina.

No, to je već čista dnevna politika, koja građane možda uveseljava, ali za život nije krucijalna. Mnogo je važnije ovo pobrojeno. Finale Plenković-Milanović još možemo pričekati. Prvo Hrvatska još mora odraditi polufinale u Kataru!