Optužnica protiv Josipa Dabre u neugodnu je poziciju stavila HDZ čija Vlada sada ovisi o ruci čovjeka sada i formalno optuženog za ozbiljno i kazneno djelo. Iako malo ružno izgleda, ovo neće postati neka prevažna činjenica jer će se Vlada održati čak da i Dabro bude osuđen.

Ali ova optužnica još je jedan dokaz na kojoj je razini dio hrvatske parlamentarne desnice. Nije stvar u tome zbog čega se optužnica podiže, zbog nekoliko videa na kojima Josip Dabro puca iz raznih oružja, već kako je do cijelog slučaja uopće i došlo. A došlo je jer se dogodio još jedan raskol u Domovinskom pokretu nakon onog otprije nekoliko godina, a posljedica kojeg je bio odlazak Miroslava Škore. Čovjeka po kojem je stranka kada je osnovana nosila ime. Već je to bio prilično gadan ishod za Domovinski pokret čije se vodstvo spektakularno razišlo s čovjekom kojeg su prije toga kandidirali prvo za predsjednika Republike, a potom i za gradonačelnika grada Zagreba. I oba mu je puta, posebno kada su u pitanju predsjednički izbori, relativno malo nedostajalo da čak i pobijedi. A to što je oba puta izgubio, ispalo je jako dobra stvar. Jer stranka kojoj se dogodilo to što se u zadnjih godinu dana dogodilo, zaista ne zaslužuje da njen kandidat obnaša bilo koju od ove dvije funkcije.

Ako se i odlazak Škore mogao nekako i objasniti činjenicom da se slične stvari događaju u novoosnovanim strankama, ovo što se nakon toga događalo s Domovinskim pokretom pokazuje da se tu radi o stranci koju je osnovao Mario Radić, a kojoj se onda pridružio Ivan Penava i vukovarski HDZ-ovci. Koji su sa sobom donijeli »know how« kako neprijateljski preuzeti stranku. U sukobu Radića i Penave nije bilo ni najmanje mrvice nekakvih ideoloških ili političkih prijepora, već samo i jedino borba tko će kome biti šef. I tko će onda sukladno tome odlučivati o resursima koji su na raspolaganju onome tko je šef. I naravno, ljudima oko njega. To je cijela priča. Stranka koja je nekoliko godina nemilice lupala po Andreju Plenkoviću želeći pridobiti one glasače HDZ-a nezadovoljne pomakom prema centru, što je sve čak i imalo određene političke logike, implodirala je oko toga tko će biti onaj tko kontrolira konkretne stvari. Ideologija i svjetonazor bili su na samom kraju liste prioriteta.

Pokazalo se to uostalom i u ljeto 2024. kada su vođeni pregovori o sastavljanju nove Vlade. Na sastanku tada još jedinstvenog Domovinskog pokreta pojavio se prijedlog da bi se od Plenkovića trebalo ultimativno tražiti Ministarstvo kulture. S idejom da se biračima pokaže da je stranka spremna odreći se lukrativnih ministarstava kako bi skrbila o vrijednostima koje su joj zaista bitne i o kojima stalno javno govori. I kako bi se usput Plenkovića udarilo tamo gdje ga najviše boli. A kakvu je razinu imala ova rasprava pokazuje da je jedan član vodstva rekao da tu ideju treba odbaciti jer da više vrijedi par slavonskih svinjaca od cijelog Ministarstva kulture. Pa mu je onda druga strana prišila nadimak koji ovdje nećemo navesti jer ove novine ipak čita cijela obitelj.

Zašto Hrvatska tvrda desnica ne može iznjedriti suvislu funkcionirajuću stranku zaista postaje misterij. Istina, u 45 godina koliko je trajala, komunistička vlast zaista je ognjem i mačem zatirala sve konzervativne i desne ideje. Na kraju su 1972. zbog prekomjernog hrvatstva nastradali čak i partijci i suputnici partije. Zaista se čistilo željeznom metlom. Ali demokracija u Hrvatskoj postoji već više od 35 godina. Još jedno desetljeće pa će trajati koliko i komunistička vlast. A održiva desna stranka nije se pojavila. Po svemu sudeći ni neće. Barem ne u neko skorije vrijeme. Ova zadnja koja se pojavila sada se svela na skupinu raštimanih pojedinaca i ljudi koji održavaju većinu. To što jedan od njih sada ima i optužnicu, zaista jest neugodno za najjaču vladajuću stranku kojoj oni drže saborsku većinu. Ali je još neugodnije, ili bi barem trebalo biti, onima koji su u zadnjih godinu dana napravili cijeli niz ludosti koje su dovele i do ove optužnice. Ali sudeći po dva glavna aktera cijele ove storije, Penavu i Radića, kod njih nikakva neugoda ne postoji. Oni su samo željeli biti šefovi.