Koliko je politika, a posebno ona međunarodna, cinična djelatnost, pokazuje i tretman Holodomora. Trebalo je proći 90 godina da nestanu sve prepreke – političke, diplomatske, gospodarske, svjetonazorske – pa da svijet jedinstveno prizna da je ono što se dogodilo 1932. u Ukrajini bio genocid.

Dotad razne su političke inicijative pokušavale skrenuti pažnju na smrt nekoliko milijuna ljudi, ali bi uvijek neki obzir prema Moskvi, sovjetskoj ili ovoj današnjoj, ispriječio i onemogućio ovu inicijativu. Tek je ruska agresija na Ukrajinu u veljači prošle godine uklonila sve prepreke da se prizna da je ono što se događalo prije 90 godina zaista bio genocid.

Bilo je to prvi put u povijesti da su milijuni ljudi bili ubijeni umjetno izazvanom nestašicom hrane. Ali Ukrajina je uvijek bila, moguće da je i ostala, nekakva moneta za potkusurivanje u trgovini zapada s Moskvom pa su se informacije o ovom događaju desetljećima potiskivale u drugi plan.

Međutim, treba biti jako pažljiv kako se govori o tome tko su bile žrtve tog genocida i o njegovim motivima. Žrtve jesu u najvećem broju zaista bili Ukrajinci, ali u ovoj je Staljinovoj političkoj akciji stradalo i jako puno Rusa.

Istina, Ukrajince se sigurno dijelom targetiralo i zbog toga da se slomi želja dobrog dijela njih za neovisnošću, ali je temeljna ideja bila slomiti seljaštvo kao klasu kako bi ih se natjeralo u sovhoze i kolhoze. Budući da je Ukrajina bila sovjetska žitnica, naravno da su tu najviše nastradali sami Ukrajinci, ali ni Rusi tu nisu najbolje prošli.

Sam Staljin nije nešto posebno mrzio Ukrajince, oni koji su bili za njega, dobro su prošli. Oni koji su bili protiv njega, baš i nisu. I svaki je pokušaj separatizma uništavao ognjem i mačem.

Ali osnovni razlog ove tragedije bila je Staljinova fiks ideja da se revolucija mora dovršiti. Naime, industrija je odavno bila podržavljena dok je u provinciji i dalje bio nekakav kapitalizam kojeg se konačno moralo zatrti.

Tužno je ovdje naravno i to što su ljudi koji žive u današnjoj Ukrajini morali doživjeti novi tragediju da im se urbi et orbi prizna da su nastradali u jednoj drugoj, koja se dogodila prije gotovo stotinu godina. Da nije bilo Vladimira Putina i njegove agresije na današnju Ukrajinu, ne bi bilo nikavih inicijativa oko Holodomora.

Kako je sve to išlo pokazuje i hrvatski primjer. Deklaracija o Holodomoru godinama je skupljala prašinu po ladicama. Prva stranka koja je izašla s tom inicijativom bio je HNS koji je tada vodila Vesna Pusić. Potom su nešto slično pokušavali i Hrvatski laburisti pa Hrvatski suverenisti.

I sve bi te inicijative ostale nekakvi egzotični pokušaji da se isprave stare povijesne nepravde i ukaže na ludosti i zločine komunizma, da nije bilo onog što se dogodilo u veljači prošle godine. Odjednom je Ukrajina postala popularna tema.

Tako je i Europski parlament tek u studenom prošle godine izglasao da je Holodomor bio genocid. Potom su uslijedile i odluke niza drugih parlamenata članica EU-a, da bi na kraju to isto odlučio učiniti i Hrvatski sabor.

Nema sumnje da sve ove inicijative rade dodatni pritisak na Putina kako bi se današnja Rusija prikazala kao zemlja sljednica Sovjetskog Saveza ne samo po stalnom mjestu u Vijeću sigurnosti UN-a nego i kao ona koja nosi odgovornost i za sve zločine komunizma. Pa se time tumači i ovo što se sada događa u Ukrajini.

A što baš sasvim i ne drži vodu. Ne smije se povijest rastezati kako bi je se upotrijebilo u današnjim obračunima. Gledano brojčano, najveće žrtve komunizma bili su Rusi. I to iz jednostavnog razloga što su bili daleko najbrojniji narod Sovjetskog Saveza.

U zadnjih stotinjak godina Ukrajinci su bili siroče povijesti. Jedina dobra stvar koja je za njih proizašla iz ove njihove najnovije tragedije je da je svijet priznao onu koja im se davno dogodila. I za koju svijet predugo nije nimalo mario.

Velika je šteta što se priznanje nije dogodilo kada je trebalo – prije jako, jako puno godina. Tada bi to bilo puno poštenije i ljudskije. Ne bi bilo gorkog okusa dnevnopolitičke uporabe, da se možda radi tek

o pronalaženju još jedne političke toljage kojom će se lupati po današnjoj Rusiji.

Ali bolje ikad nego nikad. Sabor je pokrenuo dobru inicijativu.