Siniša Pavić

Hodaj, brate, hodaj! 

Siniša Pavić

istock

istock

Lako je našem Talijanu, on se porječkao samo sa suprugom, pa nervozu riješio gazeći 400 kilometara daleko. Kad se posvadiš s državom, s onima koji je uređuju, svaki dan nam ona nudi koji razlog više da hodaš. Hodaj, pješači, ma do kud’? Već tu malo iza granice svijet kroji Kurtz, austrijski kancelar koji ne dvoji kako su za povećanja broja zaraženih u Austriji krivi Balkanci, oni koji su putovali u zemlje bivše Jugoslavije i Tursku...

placeholder


Otkad je COVID, štono bi se rječnikom delegata s Markova trga reklo, ušao u sve pore hrvatskog društva, jedan od posve legitimnih načina obrane jest i taj da se u bližoj ili daljoj okolici traže samo one neke vijesti koje će makar malo natjerati mišiće zadužene za smijuljenje da se pomaknu. Mrvu gimnastike u spomenutih mišića, plus oprez što ga zdrava pamet diktira i na tren je, eto, bolje. Malo, ali ipak bolje.


Vijest pristigla iz susjedne Italije o čovjeku kojeg je svađa sa suprugom toliko iznervirala da je hodao više od 400 kilometara ne bi li se smirio i razbistrio um, jedna je od tih. Nije ga teško zamisliti, tog sirotog supruga kojem se na tren učinilo da nema više kud nego preko vrata pa hodati dok mu potplati cipele ne izgore. To što je sa sjevera zemlje krenuo na jug, onaj je političniji dio priče kojeg valja ostaviti Talijanima da se oni s njim bave. Drugo je sve zamislivo: recimo da je zaboravio i opet baciti smeće, ili da nije popravio slavinu što kapa, ili je zaboravio izvaditi odjeću iz perilice, ili je prigovorio štogod slanosti juhe… ​Svašta može biti okidač da se ode i hoda. Ako ne i ode i vozi. Automobil ili cipele, to je dilema. I jedno i drugo ima dobrih i loših strana. U automobilu je toplije, ima tu i neke glazbe na radiju, može se stići dalje, ali košta benzina a i vožnja u snervanom stanju nije najpametnija.


​Naćuljenih ušiju​


​​Naš je junak krenuo pješke i neka je. Još ako se ohladio, shvatio da je pretjerano sve to i da ima i lakših putova da se dosegne posvemašnji mir, isplatilo se. Pobjeći od problema da bi ga se riješilo! Hm, to garant nijedna filozofska, sociološka, psihološka škola ne preporučuje, ali ako vrijedi bilo bi je divno primijeniti. Udri, hodaj kad god da nas nešto, da prostite, raspizdi! Ova nacija za to ima toliko povoda na dnevnoj razini ima da bi u čas bila najvitkija u Europi, ako ne i šire.




Nekidan tako, krenu strože mjere epidemiološke. Novčane kazne za nenošenje maski, manje ljudstva u prometalima javnim, ništa od kave i novina, ništa teretane i zdravo tijelo i još zdraviji duh, a i blagoslov kuća se preporučuje u vlastitoj režiji što za kućni budžet i nije loše. Ima rezona, jer najgori smo ma svijetu, ovako cijepljeni od empatije.


​No, jedna je mjera nad mjerama, ona da će policija upadati na razuzdane kućne zabava na kojima je više od deset ljudi i to po pozivu sa strane! Prijavi bližnjeg svoga, moto je u kojem stožeraško vodstvo nije vidjelo i ne vidi ništa sporno. O, kako se slagalica slagala sama od sebe. Prvo će fasovati ova obitelj velika što je preko pola ulice uzela pod svoje, pa se i zimi i ljeti ne može cestom od njihove dječurlije, automobila, bicikala, onog strašnog ovčara nepoznate nacionalnosti i napadne srdačnosti. Čim zucne koji, eto prijave! Tek toliko da vide da svakom širenju dođe kraj i da nije ova ulica samo njihova. Onda će platiti susjeda kat gore ne bi li na svojoj koži osjetila svu bol zadobivenu bjesomučnim vježbanjem udaranja po klaviru ne jednog, pa još talentiranog, djeteta, već njih troje! A onda idemo kuću po kući naćuljenih ušiju da sve redom partijanere suočimo sa slovom zakona i brigom za bližnjeg svoga. To je, dakako, sve za njihovo dobro, a to što sada bivša predsjednica kazuje da tulum prijavljivala ne bi, mogu okačiti mačku na rep.


Ovo je dakako, karikiranje, a istina je da ova vlast i stožer, sad kad su ispustili svu kontrolu iz svojih ruku pa virus mahnita a ljudi umiru, očekuje da okolo jedni druge špijuniramo. Ako i ne naletimo na koronu konačno ćemo ostvariti svoje mokre snove da vidimo tko koga zašto i kako. Jer u tuđi tanjur uvijek je najslađe gledati. A to što ćemo i njuškati bez maski, posve sebični i samo sebi važni, nema veze.


Reinerov poučak


Ako vam je to nedovoljno za kilometarsku šetnju, vazda se možete uključiti u izravni prijenos saborska sjednice. A tamo visoko pozicionirani HDZ-ovac Ante Sanader koji svojeg ministra Ćorića brani tako što zastupniku HDZ-a Domagoju Hajdukoviću, na opasku da se u HDZ-u ne može pronaći dobro društvo zbog korupcije koja je u toj stranci pustila korijenje, kaže: »Vi govorite da smo mi loše društvo. A vi osobno imate loše društvo. Vas je osobno vaš partner istukao.


Razmišljate vi s ovom društvu, a ne o našem! Brinite vi o vašoj kući!« Sve je u ovim rečenicama krivo, ako nije i perfidno zločesto, jer sve je aluzija na činjenicu da je Hajduković bio žrtva fizičkog napada svog nekadašnjeg izvanbračnog partnera. Ali, ne da u HDZ-u, od vrha do dan, u onom što je učinio Sanader nisu vidjeli ništa sporno, već nas je još i Željko Reiner, potpredsjednik Sabora, podučio da je to tako jer: »Pogledajte, kad vučete vraga za rep, onda vrag izađe van!« Zaludu sve konvencije ovoga svijete što ih premijer naokolo potpisuje, kad se ništa od toga među njegovom pastvom ne prima, niti je ikom stalo da se primi. Obiteljsko nasilje ionako njima nije tema, a kamoli trud da se prizna da je moguće i da ga ima i u homoseksualnim vezama i heteroseksualnim vezama. Slušaš i to i dakako poželiš pješačiti par stotina kilometara. Pješačiti, pješačiti i pješačiti te pri tom paziti da ne naletite na kakvog državnog tajnika u Ministarstvu branitelja, recimo, da vas ne bi, ničim izazvan, priupitao – znaš li ti tko sam ja!? Hodaj, pješači, ma do kud’?


Ma do kud’?


Već tu malo iza granice svijet kroji Kurtz, austrijski kancelar koji ne dvoji kako su za povećanja broja zaraženih u Austriji krivi Balkanci, oni koji su putovali u zemlje bivše Jugoslavije i Tursku, pa sve da su i austrijski državljani. U njega nema ni trunke odgovornosti, već su krivi stranci. Vrag ga odnio ako ne zvuči poznato. Podijeliti ljude, ušićariti koji poen među polusvijetom, prebaciti krivnju na drugoga za vlastitu nesposobnost… Tako je Austriju, ali dade se hodati i put Mađarske. A tamo se pokunjen vraća mađarski desničarski europarlamentarac Jozsef Szájer kojeg su u Briselu otkrili kako orgija u nedoba. Neka njega i orgija, samo koliko prijetvorna politika mora biti kad s jedne strane orgijaš, a s druge sa svojim šefom stranačkim Orbanom slažeš zakone tako da promoviraš desničarsku priču u koju ni sam očito ne vjeruješ, pa i ono o braku kao svetoj vezi između muškarca i žene. Jedno za pod doma, drugo za po vani, eto formule.


Elem, lako je našem Talijanu, on se porječkao samo sa suprugom, pa nervozu riješio gazeći 400 kilometara daleko. Kad se posvadiš s državom, s onima koji je uređuju, svaki dan nam ona nudi koji razlog više da hodaš. Samo, em pješke ne možeš proći tisuće kilometara, em se do Novog Zelanda samo pješačiti isto ne može. Može se, doduše, sjesti u automobil pa vidjeti do kud će nas rezervoar odvesti. Pri tom valja otvoriti prozor, jer Stožer poručuje da se virus propuhom tjera. U nas je, tako i propuh, od najveće naše vjekovne boljetice, odjedanput promoviran u lijek. Ako to nije za nasmijati se, k vragu što je! Nasmij se, a onda hodaj brate, hodaj!