Vrh SDP-a povukao je rizičan potez – raspustili su četiri glavne organizacije u državi, i iz toga Siniša Hajdaš Dončić sa svojim timom može izaći kao pobjednik, odnosno kao uspješan kandidat za premijera na izborima 2028. Ili kao (politički) pokojnik – ako se pokaže da će se u raspuštenim organizacijama u Zagrebu, Rijeci, Splitu i Osijeku unutarstranački sukobi tek sad eskalirati, i ako broj kandidatura na kraju ode u novu podjelu, do ameba.

No, neki potez se zaista morao povući. SDP je u Rijeci na rubu propasti. Izgubili su vlast, a sad već gube i dostojanstvo. Umjesto da se dosadašnje vodstvo povuče, umjesto da su sami dali ostavke i prihvatili odgovornost za poraz, po mogućnosti se na neko vrijeme zatvorili u “podrum” i odspavali koji mjesec, sada već bivši čelnici stranke u Rijeci na čelu s bivšim gradonačelnikom Vojkom Obersnelom još i po medijima pišu traktate o tome da su krivi svi, ali oni ne.

Riječko vodstvo s punim pravom je raspušteno. Nije bilo drugog načina da se organizacija pročisti. Mada neki misle da će to paralizirati stranku dodatno jer još treba obaviti međustranačke razgovore u Gradskom vijeću Rijeke, ipak je možda zdravije da neki neutralni povjerenik analizira odnose i procijeni tko je kandidat za predsjednika za budućnost, nego da se staro vodstvo i dalje ponaša kao da se nije ništa dogodilo. Uostalom, SDP neće biti u toj vlasti. Nju je baš jučer dostojanstveno preuzela nova gradonačelnica Iva Rinčić,

Staro vodstvo nije smoglo snage da se pogleda u ogledalo i objektivno zaključi da odgovornost za poraz mora postojati. Već to je dovoljno za raspuštanje.

Kad je riječ o ostalim sredinama, Zagrebu, Splitu i Osijeku, rezon je očito da su sve te organizacije godinama u stagnaciji. Činjenica da SDP nema gradonačelnika Zagreba još od Milana Bandića, i ne samo to – nego nema ni kandidata za gradonačelnika, doista je alarm za uzbunu. Slično je i u Osijeku i Splitu gdje kreću na svake izbore s novim imenima, a uvijek jednako neuspješno. Nešto se moralo učiniti, pa ako je već tako, bolje sad nego pred nove parlamentarne izbore.

Naravno, dilema je da li su i prethodni predsjednici SDP-a trebali činiti što su činili, to jest – raspuštati. Tu modu je uveo Zoran Milanović, koji je bio raspustio Split i Istru i već tada pucao u nogu vlastite stranke, jer to su sredine gdje je SDP mogao i pobjeđivati, gledajući strukturu birača. Djelomično je tu modu nastavio Davor Bernardić, a svakako Peđa Grbin koji je, praktički ničim izazvan, raspustio kompletan Zagreb, uključujući i bivše vodstvo s Gordanom Marasom na čelu, a i kompletno članstvo. To su sve bili potezi koji su otkidali po dio članova, a time i po dio birača SDP-a. I sada je Hajdaš Dončić ponovio radnju, ali on barem ima tri godine mira da pokuša pokrpati što se da.

Ovo je u tom smislu najviše dobra vijest za Andreja Plenkovića – ne mora se nadati da će imati ozbiljnu opoziciju u ove tri godine. Jer SDP će se baviti sam sa sobom. Ali to može postati i dobra vijest za SDP, naravno pod uvjetom da se raspuštanja ne shvate kao nova prilika za sukobe i svađe. Sama činjenica da je Ibler imenovao povjerenike u cik-caku – ljude iz Siska za Rijeku, iz Rijeke za Zagreb i tako dalje, već je dokaz do koje su mjere osobni odnosi i osobni sukobi nagrizli strukturu stranke. Zaključeno je da su odnosi u lokalnim sredinama previše truli da bi isti ljudi nalazili nova rješenja. To čak i ima neke logike, ali je još jedan dokaz više da je stranka iznutra, u svojoj ljušturi, u veoma lošem stanju.

A šef SDP-a Siniša Hajdaš Dončić zaigrao je ruski rulet. Igra na sve ili ništa. Pritom još puno mora raditi na sebi, pogotovo na komunikaciji s javnošću. Birači ne razumiju njegov jezik. O tome mora razmisliti. I točka.

Ali u ovom trenutku, nakon izbora koje je SDP izgubio, mogao je učiniti samo dvije stvari – ili odustati i pustiti da ga lokalni loši odnosi pojedu. Ili centralizirati odlučivanje i preuzeti odgovornost na sebe. Jer, ili će oni pojesti njega, ili on njih. Odabrao je da on bude (potencijalni) pobjednik.