Koliko je bitna uloga Hrvatske vojske na mimohodu u Parizu, vjerojatno se najbolje vidi po činjenici da je samo nekoliko dana nakon zaoštravanja o toj temi s Vladom, u jedan tjednik puštena anketa o tome da bi predsjednik Zoran Milanović, da izađe na izbore za Sabor sa svojom nezavisnom listom, dobio čak 26 mandata.

Dakle, tema je generirana kako bi se skrenula pažnja na predsjednika. A anketa koja se spominje pritom je kao Jeti – nitko je nije nikad vidio, ali svatko ju je primijetio, jer je pitanje svih pitanja hoće li na izborima 2028. predsjednik Milanović opet krenuti u bitku za premijera. No, za razliku od 2024. godine, kad mu je Ustavni sud onemogućio tu bitku protiv Andreja Plenkovića jer prethodno nije dao ostavku na mjesto predsjednika države, ovoga puta Milanović bi očito to bio spreman učiniti.

»Uslugu« mu pritom radi sam Plenković objavom, kroz usta glavnog tajnika HDZ-a Krune Katičića, da će izbori biti redovni, dakle 2028. godine, jer tada će i Milanovićev drugi, i zadnji, mandat na Pantovčaku biti pri kraju pa će rizik izborne utrke za njega biti puno manji, u smislu da neće u vjetar baciti mnogo svog predsjedničkog mandata – samo jednu godinu.

Naravno, ovo pod uvjetom da Plenković ne »cima« Milanovića blefom o redovnim izborima. Odluka je na vladajućoj većini i Plenković može izbore raspisati doslovno danas – u tom slučaju, mnogo je manja vjerojatnost da bi Milanović riskirao sve što danas ima na Pantovčaku već u prvoj polovici svog mandata. Dakle, karte su i dalje u rukama Plenkovića, što se dinamike tiče.

No, postoji jedna osoba u čijim rukama karte sigurno nisu – a to je predsjednik SDP-a Siniša Hajdaš-Dončić. On bi mogao postati kolateralna žrtva Milanovićeve ambicije jer ako Milanović krene na Plenkovića – kao Haaland na Brazil, punom snagom – s najvećim rizikom da razbuca sam SDP, tada će Hajdaš-Dončić vjerojatno morati odustati od svoje ambicije da bude premijer i časno se povući, slično kao Peđa Grbin 2024. godine.

Dva kandidata ljevice ne možemo imati, iako ostaje pitanje bi li Milanović bio neki suverenistički kandidat, ili bi uopće glumio da zastupa lijeve politike? Bio bi ono što i danas jest – populist, dakle s ciljem da zahvaća i lijevo i desno, ali je svakako jasno da bi hrvatska scena teško podnijela toliko teškaša na jednom mjestu – i Milanovića, i Plenkovića, i Hajdaša-Dončića, koji bi u tom srazu ostao samo statist koji njima dvojici drži svijeću u ringu.

Ovaj zaključak ne proizlazi iz činjenice da Hajdaš-Dončić, možda, ne vodi dobro SDP – aktivirao je stranački teren, stranačke stručnjake, dosta radi, trudi se. Nego iz činjenice da će Milanovićeva kandidatura, ako se dogodi, jako teško oštetiti SDP. Uopće ne treba sumnjati da će dio SDP-ovih istaknutih političara prijeći u tim Milanovića, i vrlo rado napustiti Hajdašev brod koji tone i koji bi nakon Milanovićeve intervencije mogao postati »Titanic«. Ili »Galeb«, također.

Rascjep koji prijeti SDP-u zbog Milanovićeve akcije mogao bi, na duge staze, postati koban za tu stranku. Zato Hajdaš-Dončić može učiniti samo dvije stvari: okrenuti broj Zorana Milanovića i lijepo ga zamoliti da u ovoj akciji sudjeluju zajedno. Za što se zasad ne bi reklo da je slučaj.

I drugo, pod hitno potpisati koalicijski sporazum s Možemo! u kojemu će jasno i glasno pisati da je baš on kandidat lijeve koalicije za premijera. Samo tako može dobiti legitimitet da u areni uopće ostane, barem do samih izbora, kao validni sudionik u ovoj opasnoj igri.

A nakon toga, naravno, brojit će se mrtvi na sve tri strane – Milanovićevoj, SDP-ovoj i na koncu HDZ-ovoj, jer i za njih će ovo biti velik izazov ako se ostvari Milanovićev plan. Slijedi, po svemu sudeći, finalna bitka između Milanovića i Plenkovića, u kojoj predsjednik države neće birati sredstva. I ako tako doista bude, jedan od njih dvojice više neće biti akter na političkoj sceni.