Zlatko Crnčec

Haag osudio izvršitelje, ne i njihove šefove

Zlatko Crnčec

foto: Peter Dejong/Pool via REUTERS

foto: Peter Dejong/Pool via REUTERS

U Scheveningenu je završio samo Milošević, ali je preminuo, a da nije dočekao čak ni prvostupanjsku presudu

placeholder


Naravno, to da je haški tribunal Ratku Mladiću potvrdio doživotni zatvor izvanredna je vijest.


Međutim, ova presuda istovremeno i naglašava najveći promašaj haškog tribunala. A on je toliko velik da gotovo dovodi u pitanje smisao njegovog postojanja. A taj je da ni u jednoj od stotinjak presuda nije osuđen ni jedan od onih koji su zaista odgovorni za nekontrolirani raspad SFRJ i desetke tisuća mrtvih u ratovima koji su uslijedili istovremeno s njim i nakon toga. U nekoliko riječi to je Beograd. Službeni i neslužbeni. Kao prvo, tu su akademici SANU-a koji su sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća postavili intelektualni temelj za sve što se dogodilo tijekom devedesetih. Tu je vrh Saveza komunista Srbije. Tu su čelni ljudi JNA. Odmah nakon silaska s pozornice Josipa Broza krenula je iz Beograda javna inicijativa za promjenu Ustava i prekrajanje Jugoslavije.


Duh srpskog nacionalizma pušten je iz boce još početkom devedesetih za što je odgovoran, politički, nikako ne i kazneno, Ivan Stambolić. Preko noći su u tadašnje medije pripušteni najgori mitomani koji su počeli preparirati tamošnju javnost mitovima o katastrofalnom položaju Srba u Jugoslaviji. Koji su onda komparirani sa slavnom prošlošću i Srba i njihove vojske.




Milošević je došao na pripremljen teren. Ono što Stambolić nije uspio kroz sustav, novi je vožd krenuo rješavati na ulici. Silom. Sve su to s osmijehom pratili trogloditi iz generalštaba koji su imali svoju agendu, a koja se dobrim dijelom preklapala s onim što je radio i govorio Milošević. Kada je na Gazimestanu 1989. Milošević rekao da u Jugoslaviji ni oružane bitke nisu isključene, rat je bio samo pitanje vremena. Milošević, ljudi oko njega, te generali – svaki na svoj način, ali s istim ciljem – krenuli su krajem 20. stoljeća sa suludim planom da ako treba i nasiljem prekroje Jugoslaviju po svojoj volji. I nacionalne odnose u njoj vrate na razinu Kraljevine Jugoslavije. Titova Jugoslavija sa šest republika, koja je nacionalno pitanje pokušavala riješiti naglaskom na ravnopravnosti svih njenih naroda, trebala je biti srušena. I zamijenjena modelom u kojem je jedan narod ravnopravniji od drugih. Druge republike mogle su ili na to pristati, i pognuti glavu pred Miloševićevim hordama, ili pokušati pobjeći iz cijele priče glavom bez obzira.


I tu je razlog rata, odnosno ratova koji su odnijeli stotine tisuća ljudskih života. Luđačke ideje samozvanih akademika koje je preuzeo Milošević i njegova klika, a sve to radosno dočekao vojni vrh. I sada gotovo 40 godina nakon toga, Haški sud privodi svoj rad kraju, a da nitko, doslovce nitko, od kreatora i organizatora genocida, etničkog čišćenja i svih mogućih strahota, za to nije osuđen. Neki, točnije većina njih, nisu čak bili ni optuženi. U Scheveningenu je završio samo Milošević, ali je preminuo, a da nije dočekao čak ni prvostupanjsku presudu. Nitko od njegovih pobočnika nije završio u Haagu. Taj grad kroz rešetke nisu gledali ni Veljko Kadijević ni Blagoje Adžić čiji je hardver u obliku topova, tenkova, raketnih bacača bio fina i logična dopuna softveru koji je proizveo SANU. Ako bi se gledao rad haškog tribunala, Beograda u ratovima u Hrvatskoj i BiH uopće nema. Za sve su sa srpske strane dakle krivi samo niži policijski inspektor Mile Martić, skladištar Goran Hadžić, troglodit Ratko Mladić i durmitorski jeti Radovan Karadžić. Po Haagu, Srbija s tim ratovima nema ama baš nikakve veze.


Naravno, ostala je za donijeti još jedna presuda. Koja bi donekle mogla promijeniti cijelu sliku rada haškog tribunala. Ona u slučaju nekadašnjih šefova«Resora državne bezbednosti Srbije Jovice Stanišića i Franka Simatovića. U ovom slučaju se zaista spominje umiješanost Beograda u organiziranje ratnog pohoda na Hrvatsku i BiH. Ali gledajući dosadašnju praksu, lako je moguće da se ovaj proces ponovo završi oslobađajućom presudom.


Ako se to zaista dogodi, a lako bi se moglo, u radu haškog tribunala ostat će ogromna moralna rupa koju ne mogu popuniti nikakve doživotne presude nekakvom Martiću ili Mladiću. Naravno, Haag je napravio i puno dobrih stvari. Među njima je naravno to što su takvi ljudi iza rešetaka. Ali oni su puki izvršitelji. Čiji su se šefovi izvukli.