Svakom dobronamjernom čovjeku u Rijeci, a valja pretpostaviti da je takvih najviše, trebalo bi biti drago da je za riječkoga nadbiskupa izabran Mate Uzinić.

Od prvoga dana njegovog dolaska jasno je da je on sve ono što bi Crkva trebala biti, a često nije. Ako je za sve građane dobro da je Uzinić iz Dubrovnika došao u Rijeku, onda je za sve one koji su vjernici još bolje.

Zbog toga što su se crkveni temelji u Rijeci opasno zaljuljali, a da nitko, osim odabranih, nije za to znao. Oni koji su znali odabrali su šutnju i zabijanje glave u pijesak. Uzinić to nije napravio.

Riječ je o zlostavljanjima u Riječkoj nadbiskupiji koja su strašna, a još je strašnije da su žrtve tog zlostavljanja djeca. Teško je bilo vjerovati da se kod nas tako nešto događa.

Mali smo, pa valjda bismo znali da je takav zao duh pušten iz boce. Bili smo naivni jer se zlo i u Hrvatskoj udomaćilo, ali sve se napravilo da za to zlo nitko ne zna, ni vjernici ni ostali građani.

Veliko zlo zavladalo je i Riječkom nadbiskupijom. Zlo koje je dokumentirano priznanjima, ali bez ikakvih sankcija i bez brige za žrtve toga zla. Šutnja crkvenih struktura najstrašnija je stvar koja se dogodila.

Crkva je izabrala da je važnije da se ne sazna istina, nego napraviti sve kako bi se pomoglo žrtvama i onemogućilo seksualne predatore da zahvaljujući mantiji vrebaju najnemoćnije. Djecu.

Da je tome tako, potvrdio je sam nadbiskup Uzinić u jednoj televizijskoj emisiji.

– Nisam lako mogao povjerovati da netko na taj način može zloupotrijebiti svećeničku službu. Uglavnom smo mislili da se to događa negdje drugdje.

Onda smo počeli otkrivati da se to ne događa samo negdje drugdje, nego i kod nas, kazao je Uzinić i dodao da je i prije dolaska u Riječku nadbiskupiju čuo glasine o zlostavljanju.

Potvrdio je tako da se u crkvenim krugovima znalo. »Ja sam glasine čuo i prije nego sam došao u Riječku nadbiskupiju. Među nama u Crkvi su svakako kružile.

Nisam znao konkretne podatke. Njih sam saznao nakon preuzimanja uprave Riječke nadbiskupije«, naveo je Uzinić.

A konkretni podaci su zastrašujući, kao što je zastrašujuća istina da odgovorni za zločine nisu na odgovarajući način sankcionirani.

Uzinić je javno na konferenciji za novinare nedavno i kroz suze iznio kronologiju užasa koji je trajao godinama. Zločin bez kazne.

– Kada sam pročitao priznanje osobe koja je bila optužena, da se to događalo djeci od 6 do 13 godina, da je bilo 13 djece prema njegovom iskazu i način na koji on to opisuje.

To je doista šokantno. To nije lako razumjeti. Sram me je bilo i dok sam čitao takve stvari, priznao je riječki nadbiskup. No, za razliku od njegovog prethodnika Ivana Devčića, on nije sjedio skrštenih ruku.

I upravo je to nečinjenje jedna od najvećih sjena koja je pala na naizgled besprijekornu nadbiskupsku karijeru Devčićevu, a koja je ovjenčana i brojnim javnim priznanjima.

Od nadbiskupa Devčića nikada ništa nismo čuli o gnjusnim zločinima, a Uzinić je počeo djelovati. Kontaktirao je Svetu Stolicu i DORH nakon što je preuzeo upravljanje Riječkom nadbiskupijom jer je smatrao da, iako je slučaj arhiviran, ima dužnost to napraviti i pitati Svetu Stolicu što mu je činiti.

– Predložio sam da taj slučaj publiciramo u javnost zbog samih žrtava koje možda nisu upoznate sa svim što se događalo nakon toga.

Smatrao sam da Državno odvjetništvo treba biti upoznato sa svim detaljima slučaja jer u onoj prijavi koju je sam zlostavljač učinio, okolnosti nisu do kraja bile opisane.

Stavljen je jedan okvir iz kojeg se moglo zaključiti da se radi o lakšem kaznenom djelu nego je ono stvarno bilo, pojasnio je Uzinić.

A zašto je bilo bitno obavijestiti javnost? Pa zbog žrtava zločinaca u svećeničkim redovima koji su mantijom skrivali svoje zločinačke rabote.

Da žrtve kojima je život upropašten shvate da je nekome stalo do patnji koje će prolaziti cijeli život. Prema svemu onom što radi čini se da je nadbiskupu Uziniću stvarno stalo i da se, ako je moguće, kazne zločinci i da se olakša patnja žrtvama kojima su upropašteni i djetinjstvo i cijeli život.

I što je još važnije, čini se da Uzinić neće sjediti skrštenih ruku na bilo kakvu sumnju o pojavi zla u Riječkoj nadbiskupiji.

Čini se da mu na pamet neće pasti da stvari skriva kao što ih je skrivao njegov prethodnik. I zato je dobro da je Mate Uzinić došao iz Dubrovnika u Rijeku.