Usporena obnova od potresa, afere nekih od najbližih premijerovih suradnika, nastavak rasta broja umrlih od korone, inflacija, poskupljenja – sve su to teme na kojima opozicija u Saboru, barem jednom u četiri mjeseca održavanja aktualnog sata u Saboru, teoretski može poentirati. Ali, umjesto toga, vidimo dominaciju premijera koji s vrlo malo napora otpuhuje s ramena oporbene primjedbe.

Tešto je reći je li teže gledati kada jedan bivši SDP-ov ministar, poput Siniše Hajdaša Dončića u Saboru ponavlja riječi, odnosno aluzije predsjednika Zorana Milanovića o kupnji francuskih Rafalea, ili kad se glavni oponent s desnice s prošlih izbora Miroslav Škoro seli u novi nezavisni klub zastupnika, kako bi u budućnosti lakše opravdao neke odluke HDZ-ove Vlade. Hajdaš svojim istupima samo potvrđuje da je Milanović pravi vođa oporbe. A Škoro svojim lutanjem samo potvrđuje da je opozicija i na desnici razbijena vojska, i da se aktualni premijer ne treba bojati za svoju vladajuću većinu.

Fore i cake tipa »znamo da volite gusti sok sa šlagom« iz kluba SDP-a, odavno je već provalio predsjednik Milanović, i stvarno je malo naporno gledati njihovo recikliranje. A lutanje desnice kojoj je uvijek na kraju matica HDZ, već smo dosad isto stoput gledali. Ni prvi ni zadnji mandat u kojem desnica krene oštro, ali u međuvremenu otupi i popusti HDZ-u.

Tu je i pitanje samog koncepta aktualca – prije 15 godina to je bila prilika da se premijera, kako god da se zvao, pred očima javnosti suoči s najneugodnijim pitanjima. Danas, kad se sve odvija u realnom vremenu i kad postoje news kanali koji doslovce 24 sata dnevno imaju otvoren eter za izjave političara, pa i one najviše rangiranih poput premijera, upitno je koliko klasični aktualac više ima smisla. »Sva ta pitanja su oporbeni političari već zadnjih dana izrekli javno, jer nisu mogli izdržati da ih ne izgovore novinarima kad su im se obratili, to je kao neka prerana ejakulacija«, rekao je jučer prof. Žarko Puhovski, brutalno komentirajući bezidejnost oporbe. Ta oporba najčešće svoju inspiraciju danas crpi iz medija i medijskih napisa, jer ih mediji u real-timeu naprosto sustižu. A mora se priznati i da im vladajuća većina vraća koliko god može, pa je tako interpelacija o radu Vlade svrstana na dnevni red kao 166. točka. Rezultat: slaba i bezidejna opozicija, u koju birači možda čak imaju manje povjerenja nego u vladajuće.

Uostalom, potvrđuju to ankete: SDP je konstantno na pola podrške u odnosu na HDZ, jednako kao što je Most na pola podrške u odnosu na SDP. Tu je još Možemo!, koji je zadnjih tjedana u slobodnom padu jer se u Zagrebu ne vide efekti njihova preuzimanja vlasti, a Domovinski pokret je već odavno prošlo svršeno vrijeme.

Glavni problem SDP-a (ili Socijaldemokrata, kao drugog kluba u Saboru, svejedno) zato nije nepovjerenje građana u HDZ, nego nepovjerenje u njih. Građani naprosto ne vide alternativu za koju vjeruju da u ovim okolnostima može državu voditi bolje od HDZ-a, glede i unatoč svemu. Ne vjeruju to ni sami saborski zastupnici, kojih će do kraja mandata vjerojatno uz Plenkovića biti više nego dan nakon izbora. Ali ključni su građani, a oni ne vide da SDP, ili Socijaldemokrati, Možemo! ili bilo tko drugi u opoziciji, može dati bolje odgovore nego ih daje Andrej Plenković.

Plenkovićeva vlast je barem strukturirana, i dala je i neke mjere koje su brojive, mjerljive, poput poticaja za zadržavanje radnih mjesta u lockdownu, ili funkcionalnost zdravstvenog sustava u pandemiji. I dalje za sve to ima dovoljno novca, a ako se i obnova pokrene, dojam još uvijek neće biti toliko loš da bi većina građana povjerenje dala razjedinjenoj, posvađanoj i bezidejnoj oporbi. SDP kao da je potrošio svoju supstancu, Možemo! se tek uči poslu, Socijaldemokrati još nisu ni formalizirani, Most prelazi u grupu ekscentričnih pojedinaca, a DP praktički više ne postoji.

Sve to zajedno mnogo je manji problem za Plenkovića, nego za njih same.

A recept je jednostavan: za aktualac se treba puno bolje pripremati, na HDZ-ove prijedloge treba imati definirane i jasne kontraprijedloge, s brojkama i projekcijama, politiku treba voditi proaktivno, a ne reaktivno, i na kraju krajeva ne bi škodilo raščistiti svoje redove od kompromitiranih članova. Na primjer, Stjepan Kovač je još uvijek član SDP-a.
Tek tada Peđa Grbin može zaista biti validan kandidat za premijera, kao što tvrdi.