Demokracija je procedura, kaže staro pravilo. Ali da procedura može biti i farsa, pokazuje kriza u SDP-u, gdje su »fiškalije« i pravne zavrzlame potpuno obesmislile političku bit, a to je da se SDP danas umjesto politikama za građane, bavi isključivo sam sobom.

Vjerojatno građani i birači te stranke više ne mogu pratiti pravne manevre kojima dvije struje u SDP-u međusobno ratuju. No, sigurno im je jasno da će uskoro u Saboru, na sramotu kompletne opozicije, a radost Andreja Plenkovića i HDZ-a, postojati dva SDP-a. Što je najnevjerojatnije, u pravu su oni koji tvrde da će do toga dovesti upravo predsjednik stranke Peđa Grbin koji je vlastitom odlukom sam krenuo u križarski rat protiv »nevidljivog« neprijatelja u stranci, nekakvih zlih bandićevaca koji su možda u nekom zagrebačkom mjesnom odboru i opstruirali predaju lista na lokalnim izborima, ali sigurno nisu radili na tome da oforme većinu za njegovo rušenje. Za to bi se znalo. Ali toga nije bilo. On je svejedno raspustio cjelokupno članstvo u Zagrebu, a tu je riječ ne o Rajku Ostojiću, Nikši Vukasu ili Zvani Brumniću, nego o preko dvije tisuće ljudi koji su radili u SDP-u, neki i desetljećima. Grbin nikada nije precizno objasnio što je bio krimen svih tih ljudi, a onda i Ostojića, Vukasa ili Brumnića. Članstvo u političkoj stranci je dobrovoljno, i doista se otvara moralna dilema može li netko tko je »samo« predsjednik, tko nije jednakiji od ostalih, sebi uzeti pravo nekome ukidati građansko i ustavno pravo da sudjeluje u političkom radu u nekoj stranci. No, Grbin je sebi to pravo uzeo, ma koliko se pravno-formalno pokrivao odlukama Predsjedništva ili Glavnog odbora, i sada će biti odgovoran za budućnost SDP-a.

Mnogi misle da je to političko samoubojstvo iz zasjede kakvo se rijetko viđa, a slično je bilo još samo Karamarkovo ubijanje vlastite vlade. Ostaje činjenica da je Grbin sam pokrenuo ovu lavinu, i sad je u situaciji snađi se druže kako da za njen ishod dobije politički legitimitet na Glavnom odboru. A kako god završilo, za Grbina je to lose-lose situacija, jer ili će izgubiti on koji će potpuno ostati bez autoriteta, ili će izgubiti SDP koji će se u Saboru raskoliti na dva kluba, pa će birači kazniti takvu politiku. U svakom slučaju, dojam je da predsjednik socijaldemokrata u ovom trenutku kad je kulminacija te dugotrajne krize, više misli na sebe i svoju političku sudbinu nego na stranku u cjelini. A to je pogrešno, jer je izabran da uspješno vodi stranku i zastupa građane, a ne sebe.
Razlika u odnosu na prethodne slične krize koje već dugo potresaju SDP jest u tome što je u ranijim lomovima postojao autoritet Zorana Milanovića, koji je stranku održao na okupu čak i nakon isključivanja Slavka Linića, kad se Glavni odbor bio podijelio. Grbin se vara ako misli da sam posjeduje takav autoritet, uostalom birači socijaldemokrata su sigurno već umorni od tih njihovih bitaka i sve ih manje zanima tko tu koga. Jer to traje već skoro deset godina.

No, možda iznenađenje Grbinovom ulogom križarskog ratnika i ne bi trebalo biti baš tako veliko: kad je Milanović 2012. godine bio raspustio SDP Istre, odakle Grbin dolazi, učinio je to u velikoj mjeri baš pod utjecajem Peđe Grbina koji je bio njegova desna ruka u Istri. Nakon toga upravo je Grbin postao predsjednik SDP-a Pule, ali tako da je praktički bio predsjednik samom sebi. Članstvo i vodstvo je bilo desetkovano, SDP je ostao bez sudjelovanja u vlasti jer je SDP tada napustio i savez s IDS-om, a stranka se sve donedavno pokušavala oporaviti od te epizode (mada ni danas nemaju ni Pulu ni Županiju, a ni Pazin). Da Milanović s Iblera nije baš dobro razumio mentalitet Istre, to se može shvatiti, ali zapravo se tek sad vidi da je baš Peđa Grbin sam taj koji je sklon predlagati radikalna, drakonska rješenja i imati većinu samo tako da zbriše one koji mu smetaju. Sad isto želi napraviti s klubom zastupnika u Saboru – ako je 18 zastupnika od 32 protiv njega, on će ih isključiti pa će među preostalih 14 biti kralj. No, Pirova je to pobjeda, jer je biračima dosta ratova u SDP-u.

Birači SDP-a posebna su sorta, stabilni, lojalni ljudi koji nagrađuju mir i rad, a redovito kažnjavaju sukobe. Kad se SDP ujedinio oko europskih izbora, dostigli su HDZ. Kad se SDP ujedinio u Rijeci i PGŽ oko pobjede na lokalnim izborima ove godine, pobijedili su.

Kako to da ljudi koji vode SDP, zvali se Milanović, Bernardić ili Grbin, to ne vide?