Nema bolje nego pohoditi gradske tržnice dan prije negoli će neradni dan. Nema ljepše nego se uoči kakvog blagdana, praznika, suočiti s nikada življim prodavačima i nikad manje »škrtim« kupcima. U ime neradnih dana jedni će sve iznijeti na štand i sve junački naplatiti, a drugi će u ime istog tog praznikovanja kupiti što treba i koliko god da košta. A vani miriše proljeće, taman da se stisnu na tim štandovima i mahune i blitva, i luk svake vrste, i krumpir mlad i onaj malo manje mlad, i jagode koje su i opet nikad ranije rodile i one prve trešnje kojima je teško odoljeti makar razum govori da je rano još za posve valjanu trešnju. A kome to nije dovoljno, evo mu suhomesnatih čudesa što vrebaju iz kojekakvih kućica sa strane, ako već nije na tržnici kupac sa zadatkom da se usredotoči na mesinu, na roštilj, na govedinu za juhu. Red je čak i ispred kioska u kojem se piletina prodaje. Samo, nije to više k’o nekad pa da to gdje je red sugerira da je baš tu roba najbolja. Red je taj dan pred blagdane posvuda, taman da čovjek posumnja da se sigurno statisti neki daju iznajmiti za male pare pa da fingiraju redove i gužve za one naivce koji još uvijek vjeruju da se iza reda kvalitete krije. Ništa nama skupo nije, pekli vi janjetinu blagdansku, ili liječili boli ajngemahtecom. E da, ajngemahtec, juhica koja se pretvorila u mitsko jelo. A nit’ je htjela, nit’ je luk mirisala i jela. Jednostavno se dogodilo.

Retro je naglo in, ta skromna jela naših starih i prastarih odjednom su nam draga toliko da naivci iskreno vjeruju kako tanjur ajngemahteca dijeli dobrog od lošeg kandidata za svaku fotelju. Nostalgija je in i gastrolokalpatriotizam je in toliko da su zakleti ljubitelji soparnika i žestoki zagovornici bučnice spremni provesti svaki u svom rovu i dane i godine dok ne popusti netko pa da onda konačno zajedno mogu blagovati. I neka je zdrava suparništva, ali nešto je poprilično naopako u tom da se mahnito kupuje sve i što dok se zaklinje čeljad na kapju ulja i zrno soli. Rijetki su tu ostali dosljedni. Stara je takva recimo, i da joj milijun nečega ponudite samo da večera jednom k’o nekad pure i mlijeka uvijek će vas k vragu poslati. Granica negdje mora biti. Zašto granica uostalom ne bi bila pura i mlijeko.

Pažnju tako zaokupi ovih dana vijest iz Japana. U fokusu dojučerašnji ministar poljoprivrede Taku Eto. Čovjek je podnio ostavku nakon što je javnost doznala da je usred velikog porasta cijene riže na nekom stranačkom skupu izjavio da nikada nije kupio rižu. Štoviše, dodade tome Eto da mu pristaše daju toliko puno riže da bi je prodavati mogao koliko je kod kuće ima. Džabe mu se poslije bilo pravdati. Usred nestašice žitarice, usred njena poskupljenja Eto eto reče da ga »boli riža« za rižu. Otrežnjenje je brzo uslijedilo. Riža je Japancima granica, onako kako su granicu povukli i kad je kašnjenje vlakova u pitanju. Tamo se zbog izgovorenog snosi neka odgovornost za razliku od drugdje. No, ako je riža i njeno poskupljenje ono preko čega Japanac ne može, što li je u nas crta preko koje se ne smije? I je li išta s obzirom na to da ničeg za sebe ne proizvodimo dovoljno koliko god da deklarativno i svečarski prigodno vapimo za samodostatnosti!? Ako nestane sastojaka za ajngemahtec, onda možda….

Bila je pandemija i bilo je otrežnjenje i bila je spoznaja da je možda prilika i da je svakako potreba imati za sebe, proizvoditi kod kuće, sve što nam je potrebno. Nije se dogodilo. Pa se zaratilo u Ukrajini i evo još je rata i to taman takvog da bi se sve moglo užgati na svjetskoj razini, taman da opet shvatimo kako bi važno bilo biti samoodrživ, ma i opet se ništa ne događa. Ničeg nemamo dovoljno, osim vode ako i nju ne damo u kakvu koncesiju ili je zagadimo ilegalnim građevinskim radovima. A mogli bi imati sve. More je tu, oranica je tu, planina je tu, šume su tu, ceste su tu, i pamet je tu da joj se da prilika, samo volje nema ulagati u ono što ne daje profit preko noći. Možda i ne daje profit, ali ne bi li bilo divno danas sutra gledati put naprijed s mrvu manje strepnje kad znaš da gladi i žeđi i energenata nestati u nas ne može. Samodostatni i održivi. Kamo lijepe sreće samo da se tri milijuna čeljadi na ovolikom prostoru može dogovoriti što im je prioritet. A ne može, taman da u krasni ajngemahtec ode sve. Pa uvozimo svaku drugu štrucu kruha, i izvozimo sirovine koje nam se vraćaju kao skupi gotovi proizvodi, i preko pola voća, povrća, mesa što ga kupujemo stiže iz inozemstva.

Samoodrživost. Nije da se kadikad ljudi kojima bi to trebalo biti u opisu posla i ne sjete potreba da spremni makar taj kraj svijeta dočekamo. Naš ministar gospodarstva reče, nema dugo, da je stavljen naglasak na izgradnju malih modularnih reaktora kako bi Hrvatska postala nuklearna sila i riješila probleme u proizvodnji električne energije. K vragu i ovaj kićeni meta govor u dužnosnika! Sve je tu suspektno kad se »stavlja naglasak« i kad te mali modularni reaktor čini nuklearnom silom. A i da nije zbog nespretna jezika mrvu sumnjivo, kako ćeš vjerovati išta onom koji je onomad savjetovao narod da zericu više sam doma kruh mijesi i peče, kiflice pogotovo. Ali, ajde od nekud valjda valja krenuti. Ministar obrane vidi nas k’o lidere druge vrste. Ne sumnja on da bi Lijepa Naša učas mogla postati lider u proizvodnji malih borbenih dronova. Pola milijuna godišnje bi ih mogli proizvoditi, a na svakom bi pisalo Made in Croatia, jer sve bi tu bilo hrvatskih ruku i tvornica djelo. Bit će dakle mali modularni reaktori u svakom kvartu, ako ne i dvorištu, a bome će i milijun malih borbenih dronova letjeti u svijet prema potrebi. I nije to sve! Evo smo se sjetili i priuštivog stanovanja! Tko li samo izmisli tu kovanicu »priuštivo stanovanje« i kako li se prije govorilo kad nisi mogao ni kupiti, ni iznajmiti stan ni za lijek. Nije valjda da se nekada i moglo nekako, makar zeru lakše, recimo dok na listi nekog gospodarskog giganta skupljaš bodove i čekaš red da i ti dobiješ ključeve svog društvenog stana radom zarađenog. Sjetili smo se potrebe za priuštivim stanovanjem u trenu kad je domaći čovjek pobjegao iz centra gradova, kad se neboderi planiraju i uz bok kultnih nogometnih terena, kad nam je urbanizam mrtav, kad je »kvadrat« novog stana po zlato taman da ga s veseljem kupuju stranci. I ona trešnja rana je po zlato, ali niti smo mi Japan, niti je trešnja riža.

Predsjednik Milanović pojavio se pred studentima Sveučilišta Sjever u Koprivnici pa im pričao ama o svemu. Među ostalim reče otprilike i to da EU nije nikakva sila, da nije lider, da zaostaje i u resursima i u znanju. Glavni igrači na svjetskoj sceni su SAD i Kina, reče predsjednik, pa kad ljudi poput Trumpa i vuku moralno upitne poteze nemamo se tome zašto čuditi, već nam se valja prilagoditi, mudrije šurovati, pametnije se jačem prišmajhlati. Predsjednik nam je zborio kao da je pod dojmom filma »Europa« Larsa von Triera što je nedavno prikazan na HRT3. Film je to o jednom kondukteru i jednom vlaku u kojem svatko vuče na svoju stranu taman da dobrohotnom kondukteru komunikacija s ljudima i ne ide baš. Film je to iz 1991. koji je u najkraćem dalekosežna metafora o Europi, Europi koja je kolijevka svega dobrog i lošeg. I danas bi, naime, da je tog nekog imaginarnog transeuropskog vlaka, i opet sve bilo isto i opet nitko nikog u njemu ne bi razumio. Mali smo, ističe svako toliko predsjednik, a kako nam je Europa slabašna tako nam je ponašati se u skladu s onim što snažniji od Europe nalažu. Samo, nije li baš to što smo mali naša prednost, ili bi barem mogla biti!? Što bi nam falilo da učinimo zaokret za onih 360 stupnjeva i vratimo se mudro i promišljeno na neke osuvremenjene tvorničke postavke. Naivno zvuči, ekološki skroz, ali ako trešnja bude priuštiva, i krumpir, i pšenica, možda priuštivo bude i stanovanje. Možda to što smo mali bude baš onako veliko.

U Zemlji Izlazećeg Sunca granica je riža. U nas se granica crta ajngemahtecom, a juhom crtati granice niti je mudro, niti je moguće. Ali je zato, dan prije neradnog dana, na tržnicama bilo milina.