Ekonomija je uvelike ovisna o državi. Država je vlasnik, država financira, investira i dogovara. Jedinice lokalne samouprave pojavljuju se kao potrošači i investitori. Naravno, ti su sektori i najveći poslodavci. Država se ekonomski u širem smislu ovdje definira i kroz Europu, odnosno EU fondove, čija sredstva grade infrastrukturu diljem zemlje. Veliki dio privatnog sektora nakalemljen je na javni, kroz javnu nabavu i oblike suradnje o kojima neizravno ovisi. Cijelo naše unutarnje tržište impregnirano je dakle uplivom države, na ovaj ili onaj način. To je stvorilo veliki utjecaj političara na ekonomske procese, posljedice čega su grozne.

Na globalnom planu također jača intervencionizam i protekcionizam. Državnici su uvijek krčili put privredi, ekonomska diplomacija je normalna stvar, no blokovska podjela sada jača i diktira ekonomske tokove. Premijeri se sastaju radi poticanja ugovaranja poslova za vojnu industriju koja raste u skladu s općom militarizacijom društva. Ratovi koji se vode upošljavaju propale industrijske resurse. Kapitalizam više nije samo intervencionizam, nego ekonomski imperijalizam, sve jači i brutalniji. Kao mala i otvorena ekonomija, velikim dijelom ionako »podržavljena«, ali na neki izokrenut način, sada pokušavamo hvatati neke pozicije. Pokušavamo se uštekati u globalne lance i novu blokovsku podjelu, makar i tu glavinjamo – što nije nužno loše, i makar u vojnoj i industriji rata – kada drugačije ne ide. Jer, ono što nam je globalno konkurentno, ako uopće jest, mahom su usluge. A i tu se gubi bitka zbog pohlepe gdje se hoće kroz monokulturu ekonomije turizma namaknuti da bude dovoljno za sve. Banke također najradije kreditiraju državu ili sektore koji joj gravitiraju. U njihovim je bilancama puno »tradicionalnih« biznisa, građevine, nekretnina, trgovine, turizma. No, nekretnine postaju sve rizičnije, iako dugoročno njihova vrijednost raste. Trgovina se prilagođava sezonalnosti turizma i kupovnoj moći turista. Tu ima više štete nego koristi. No, turizam je i dalje uzdanica, broje se turisti i noćenja, prate se dnevne migracije, ali se sezona nikako ne može produljiti izvan tri ljetna mjeseca. Zemlja smo rekorder po sezonalnosti, ali i po udjelu turizma u BDP-u. Zato se od turizma traži i više nego može dati. Ekonomija usporava jer javni sektor više nije u stanju generirati daljnje povećanje plaća. Tradicionalni sektori su praktički u krizi, pa i njihovo kreditiranje usporava. U sektoru kućanstava kreditni se slom već događa. Krediti se uredno vraćaju, no pitanje je dokle, uz rizik daljnjeg rasta cijena u uvjetima stagnacije dohodaka. Kočenje plasmana stoga je sve vidljivije i šokantnije. Gotovinski krediti vezani su dijelom na stambene. I cijela ta konstrukcija stoji na nekretninama koje se mogu pokazati kao kule od karata. Sve to prelijeva se na potrošnju koja je bila generator rasta.

Ne želim međutim ovdje nužno sijati pesimizam. Baš suprotno. Želim reći da se čini da je jedan model ekonomije došao svom kraju. A drugi koji se možda rađa još nije posve definiran ni vidljiv. Turizam je lupio u plafon vlastite neproduktivnosti i neinovativnosti. Ipak, prirodni resursi koje imamo toliko su atraktivni da se to nekako i samo kotrlja. U tom smislu nije problem u stagnaciji sektora koji možda više ne može, a možda i ne treba dati, nego u stagnaciji ostatka privrede koja rastom ne može istisnuti udio turizma. No, ima nekih znakova da se privatni sektor, nadajmo se, neki novi i drugačiji, ipak budi, glede&unatoč javnoj birokraciji, dugim procedurama, nametima i raširenoj korupciji. Prošli tjedan pisali smo o velikim viškovima likvidnosti koje drže hrvatski građani. Oni traže nove prilike. Pokušavaju ih naći i čini se da ih dijelom i nalaze na burzi koja je živnula kroz javne i privatne ponude obveznica i dionica. Iako je pokretač ovog malog investicijskog buma na strani potražnje opet država, koja se zadužuje preko izdavanja obveznica i trezoraca koje prodaje građanima, tako ih je ipak nešto i naučila. Skrenula je pažnju na vrijednosne papire i mogućnosti koje se nude. I mnoge privatne tvrtke izdaju korporativne obveznice. Ima izdanja uz kamatnih stopu i po osam posto. To možda znači da se te tvrtke nisu ni mogle zadužiti u bankama koje preferiraju uhodane biznise iz spomenutih sektora, koji, međutim, usporavaju. Tako će i one možda morati početi razmišljati da povremeno treba preuzeti i neki rizik. Jer, treba svakako upozoriti da su tolike stope znak svojevrsnog rizika. Pa svatko tko se upušta u ulaganje na tržištu kapitala treba toga biti itekako svjestan. No, možda je veća vijest od toga da postoji potražnja, to da postoji ponuda. Firmice, startupovi, koje konzervativne banke odbijaju također su shvatile da postoji mjesto gdje mogu doći do kapitala potrebnog za financiranje širenja i razvoja. Mnoge su se tvrtke odlučile financirati i širenjem vlasničke glavnice – nije im to problem – jer tako do novca dolaze besplatno. Cijena je naravno da u vlasničku strukturu puštaju manjinske dioničare koji mogu utjecati na poslovanje. Ali, so what? Nije li to bolje nego se držati zakopčano i tavoriti u svom dvorištu. Mnogim je poduzetnicima starog kova upravo to bila noćna mora, da moraju nešto s nekim dijeliti. Jer tako dijele moć odlučivanja. A mali su dioničari često loše prolazili. U traumatičnoj povijesti pretvorbe i privatizacije mali su dioničari, kao i radnici, tretirani kao nužno zlo, nepoželjni i istisnuti. Firme su se preuzimale samo radi nekretnina. A posljedica je ovo što imamo sada. Zato ljudi s pravom i na hladno pušu. No, uvijek pušu i neki novi vjetrovi kojima se nemoguće opirati. Neka nova generacija poduzetnika, ali i ulagača, možda dolazi. IPO-i SPO-i (inicijalne i sekundarne javne ponude dionica) iz ormara su izvukle mnoge sramežljive štediše – potencijalne ulagače, koji su se odvažili pogledati što još postoji uz obični bankovni depozit. To je tako, stari biznisi propadaju, a neki novi se moraju rađati. Imamo li i tu problem »poduzetničke demografije«?

Vjerojatno da, ali analitičari sada sve više spominju jednu novu snagu, malih i srednjih tvrtki u Hrvatskoj, koje rastu i stvaraju jedan novi sloj ekonomije predvođene novom generacijom poduzetnika. Na Zagrebačkoj burzi ima uistinu već uhodanih i uspješnih kompanija, no pojavljuju se i nove, što je prilika, pogotovo ako će se burze dalje okrupnjavati. Internacionalizaciju poduzetništva prati i internacionalizacija radne snage. Neka se ljudi kreću, traže bolji život i prilike. Otvoreni smo, ne bojimo se. Taj novi poduzetnički mentalitet mora naravno podržavati i stalno pratiti edukacija i rad na financijskoj pismenosti. Jer, kako smo spomenuli, malo dioničarstvo kod nas nosi teško breme razočaranja. No, iako je puno vode u međuvremenu proteklo, neki bi rekli da se malo toga promijenilo. I Schumpeter je govorio o poduzetništvu kao kreativnoj destrukciji. Bitno je shvatiti da pokrenuti biznis, pa ponekad na tržištu pošteno i propasti, ne mora biti kraj svijeta. Mentalitet sjedilačke, pasivne i rentne ekonomije mora ustupiti mjesto novim oblicima poslovanja. U tom pravcu sada valjda ide i novi višegodišnji financijski okvir EU-a koji će manje davati za kohezijsku politiku, a više za privatne tvrtke, upravo malo i srednje gospodarstvo, temeljeno na inovacijama i novim tehnologijama. ‘Ajde da i to vidimo. Da briselska birokracija popusti. No, u Hrvatskoj je u zamahu i obrtništvo. Ono što UI ne može zamijeniti. Mladi sami vide da od pustih fakulteta s promašenim kurikulumima nakon kojih ih čeka burza rada nema koristi. I tu je potrebna snažna reforma. Život se tako zbiva daleko od pariških parada i političkih prepucavanja. Taj svijet stoga sve više sliči na političku propagandu s ciljem sigurne i velike plaće, a sve manje na demokraciju. I zato je demokracija u krizi. Jer bi zapravo kreativna destrukcija trebala ući i u političke stranke. Koje tavore s kadrovima koje je pregazilo vrijeme ili pak na čelu imaju ljude koji se doživljavaju kao velike vođe iza kojih slijedi potop. Govori se da ljudi traže vođe s karizmom, ali i tome dođe kraj. Veliki broj građana stoga niti ne izlazi na izbore. Na političkoj burzi za njih nema dovoljno izbora.