Ponekad građanske ili nevladine inicijative naiđu na zid koji je nepremostiv. Čak i kad je riječ o najosjetljivijim skupinama u društvu – nekad su to samo žene, nekad djeca, nekad LGBT zajednica, a nekad naprosto osobe s invaliditetom – nekad građani naiđu na institucionalni, administrativni zid i nemaju kuda dalje, osim lupati glavom o zid. Tu ljudskost često ne pomaže, birokracija ima svoju igru, barijeru koja je neprobojna.

Uostalom, na takvim situacijma nastala je i, primjerice, Zaklada »Ana Rukavina« ili niz sličnih inicijativa u kojima građani svojim vlastitim angažmanom ili javnim pritiskom pokušavaju probijati barijere. Skupi se ponekad i dosta novca, ili novih prava, a ako proces vode educirane i benevolentne osobe, tada akcije doista imaju i smisla.

I tako, često je sve na – ljudima.

A evo, sada su neki tamo ljudi u Ustavnom sudu Republike Hrvatske jednoglasno ukinuli ključne dijelove Zakona o osobnoj asistenciji kojima su određene kategorije djece i odraslih s invaliditetom bile zakinute za svoja prava.

Među ostalim, ukinuti su članci zakona koji oduzimaju pravo na osobnog asistenta djeci koja se ne školuju ili koja imaju roditelja njegovatelja, kao i članci koji osobama s najtežim invaliditetom limitiraju uslugu osobne asistencije na maksimalno 12 sati dnevno.

Ustavni sud je ukinuo ili utvrdio neustavnost dijelova članka 12. i članka 5. koji određuju dobnu granicu od 18 godina za stjecanje prava na osobnog asistenta, zbog čega su pravo na asistenta imala samo djeca koja se školuju. Ustavni sud ocijenio je to neustavnim. Ukinuti su i dijelovi članka 13. koji su priječili pravo na osobnu asistenciju osobama koje koriste pomoć u kući ili imaju roditelja ili supružnika u statusu njegovatelja, uz obrazloženje da obiteljska skrb ne može biti razlog za uskraćivanje prava.

Udruga Sjena, i niz drugih udruga i pojedinaca, dugo su upozoravali na nepravednost takve mjere, a resorno ministarstvo sada je automatski dobilo zadaću da uskladi svoje akte s ovakvim pravorijekom Ustavnog suda. Ono što je ovdje najviše odjekunulo, jest činjenica da se radi o osobama kojima njega treba cijelo vrijeme, mnogima od njih i 24 sata dnevno, i zato je to za mnoge članove našeg društva doista potresno. Ustavni sud, kao institucija, iskazao je ne samo adekvatno čitanje i razumijevanje Ustava, nego i ljudskost. To nije česta pojava – da institucija u prvi plan stavlja humanost. Zato je, tim više, ova odluka važna i možda je presedanska danas, ali je također možda i začetak malo drukčijeg razumijevanja i tumačenja Ustava.

Uz spomenuto, ukinuto je i ograničenje broja sati osobne asistencije u članku 34. na maksimalno 352 sata mjesečno, što je u postojećem zakonu maksimum koji mogu dobiti jedino samci s najtežim stupnjem invaliditeta. Ustavni je sud ocijenio da su podjele prema stupnjevima, statusima i obiteljskim okolnostima neustavne te da se potrebe moraju procjenjivati individualno, a ne prema tablicama.

Ustavni sud je obvezao resorno ministarstvo da izmijeni uvjete za osobne asistente u roku od godine dana, kako bi mogućnost takvog rada dobili i članovi obitelji osoba s invaliditetom, a ukinut je i članak 54. koji propisuje priznavanje prava na osobnog asistenta tek od početka korištenja te usluge.

Pobjedu na Ustavnom sudu izborila je Udruga obitelji djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom Sjena, koja je u srpnju 2023. podnijela zahtjev za ocjenom ustavnosti Zakona o osobnoj asistenciji, a sličan je zahtjev u ožujku 2024. Ustavnom sudu tužbu podnijelo još 50-tak osoba s invaliditetom iz svih dijelova Hrvatske.

I ovo je dokaz da građanska inicijativa itekako može pobijediti sustav.

A možda je i naznaka nekih novih vjetrova u Ustavnom sudu, koji je odnedavno dobio novog predsjednika, Frane Staničića, promijenjena je struktura suda, a u idućoj godini kad se biraju još tri nova suca, ta će se unutarnja arhitektura i dalje mijenjati.

Ako samo neke od novih odluka ne budu političke, polarizirajuće i ideološki uvjetovane, bit će to korak od tisuću milja.