Ove godine Gorski kotar dobit će Strateški plan razvoja turizma koji će biti izrađen uz veliku pomoć Ministarstva turizma. Sličan dokument izrađen uz financiranje iz proračuna Primorsko-goranske županije postoji već nekoliko godina, a još prije desetak godina stvoren je u okviru jednog EU projekta i opći strateški plan razvoja Gorskog kotara. Dakle, strateških planova Gorani imaju koliko ti srce želi. No, što je s realizacijom zacrtanog u tim dokumentima? Uglavnom – ništa.

Istina, o novom dokumentu prerano je još bilo što zaključivati, ali iskustva vezana uz druga dva spomenuta su takva da ih ni slučajno ne želimo novoj »strategiji«. Naime, i EU »opći« plan, i županijski turistički s vrlo rijetkim su iznimkama »zabetonirani« u ladicama općinskih i gradskih ureda gdje marljivo skupljaju prašinu. Nešto, dakle, nije dobro i negdje je napravljena greška jer svi ti silni dokumenti – kao i mnogi njima slični na različitim poljima djelatnosti u cijeloj Hrvatskoj – ostaju mrtvo slovo na papiru.

Naime, kad goranske čelnike pitate o postojećim dokumentima, onda je najčešći odgovor – preopćeniti su i nerealni. Drugim riječima, ono što je u njima zacrtano kao strategija razvoja najčešće je neizvedivo, jer traži ulaganja koja visinom daleko nadilaze mogućnosti slabašnih goranskih proračuna.

Konkretno, kad se u EU dokumentu nadaleko i naširoko obrađuju potencijali goranskog kraja uz drvoprerađivaštvo, zaboravlja se da zbog daleko boljih (vremenskih) uvjeta za razvoj te vrste privrede u drugim dijelovima Hrvatske, potencijalni ulagači obilaze Gorski kotar.

Gotovo je na dlaku isto stanje i u turizmu pa, primjerice, ideje iz županijskog strateškog plana razvoja goranskog turizma vezane uz lječilišni turizam manu imaju »samo« u tome što, očigledno, nema ulagača.

Naravno, logično je pitanje pa zašto ih Gorani nekako ne privuku? Odgovor je vrlo jednostavan i glasi – jer ne mogu. Naime, nemoguće je očekivati brojem ozbiljniji dolazak ulagača u privredu, turizam i bilo koju drugu djelatnost ako se potencijalnim investitorima ne ponude olakšice koje će ih bar izjednačiti s ostalim hrvatskim sredinama u kojima isti takvi ulagači ne moraju novce trošiti na grijanje, zimske muke s prometom, nedostatak kvalificirane radne snage…

I taj nas odgovor vraća na početak, odnosno na činjenicu da Gorski kotar, kao i slični brdsko-planinski prostori u Hrvatskoj, nužno treba posebne zakonske odredbe koje donijeti može samo država koja posebnim olakšicama zasigurno može bitno povećati broj ulagača.

Jer, čak i bez te pomoći bilježimo posljednjih nekoliko godina hrabre primjere poduzetništva (Cedar u Vrbovskom, ravnogorski drvoprerađivači, Palfinger i Energy Pellets u Delnicama, RST Pellet u Lučicama, ALU BEN u Vratima…) i pažnje vrijedne turističke iskorake (ispraćaj Stare godine u Fužinama, Delnička adventska bajka…). Dakle, nisu Gorani neaktivni kako se to možda nekome čini, već im je nužna direktna i konkretna pomoć, a ne nove hrpe »strateških« dokumenata od kojih su do sada najveću korist imali njihovi izrađivači koji su »dokumente« lijepo naplatili.