Činjenica da će danas Boris Milošević biti u Koloni sjećanja, događaju koji komemorira zločin na Ovčari, i njima otvara bokove za napade da daju previše ustupaka hrvatskoj strani. Tako da je ono što se događalo ove godine otprilike krajnja granica do koje može ići najjača srpska stranka u Hrvatskoj
Sve ovo što se jučer događalo u Vukovaru neće nanijeti nikakve štete nikome. Dapače, od toga će biti koristi za međunacionalne odnose i u ovom gradu i šire u Hrvatskoj. Tenzije će se barem malo smanjiti i odnosi među pripadnicima dvaju naroda barem malo olabaviti. Ali ne treba tu očekivati neke prevelike rezultate u nekom kratkoročnom pa i srednjoročnom razdoblju. Od završetka rata prošlo je 25 godina što jest puno u životu svakog pojedinca. Ali za odnose dvaju naroda to i nije tako dugačko razdoblje. Rat u Hrvatskoj u prvoj polovini devedesetih bio je krajnje brutalan.
A u Vukovaru ta se brutalnost koncentrirala na tako malom prostoru da će tamo taj proces normalizacije trajati puno dulje nego u ostatku zemlje. U tom gradu gdje je svatko poznavao svakog zna se puno više od onoga što je završilo bilo u medijima, bilo u sudskim dvoranama. I zato će proces normalizacije tamo puno duže trajati. Uostalom to je i jedini način. Političke geste i pozivi na toleranciju svakako su korisni u tom pogledu. Ali tako duboke rane može samo vrijeme zaliječiti. Ništa drugo. Ako bude sreće, a valjda će je biti, pa da ne bude nikakvog rata u sljedećih nekoliko desetljeća, tek tada bi moglo nastupiti otopljavanje odnosa na terenu.
Politika gestama koje smo vidjeli jučer taj proces može nešto ubrzati. Ne previše, ali može. A još je bitnije da ga ne usporava bespotrebnim dizanjem tenzija kroz izjave i aktivnosti koje nekome možda i mogu donijeti kratkoročnu političku korist, ali dugoročno donose veliku štetu. A to vrijedi za obje strane. Hrvatska desnica kao da isključivi razlog svog postojanja vidi u konfrontiranju s Miloradom Pupovcem iako u Hrvatskoj i za Hrvatsku postoje puno veće ugroze od onoga što govori i radi predsjednik SDSS-a. Cijela njena strategija, ako nešto takvo uopće postoji, usmjerena je na napade na njega i njegovu stranku, a posebno im smeta njihovo participiranje u vlasti. Iako su praktički oni, svojom retorikom da može koalicija s HDZ-om, ali bez Andreja Plenkovića, natjerali sadašnjeg premijera u situaciju da stvara koaliciju koja će ovisiti o tri glasa SDSS-a. Jedina bi druga varijanta bila Velika koalicija sa SDP-om za koju još uvijek nisu spremne ni te dvije stranke, a, čini se, ni cijela zemlja. Desnica napada Plenkovića za koaliciju s Pupovcem u koju su ga oni i natjerali. Pa sada napadaju obojicu za svakojake opačine protiv Hrvatske i njenih interesa.
S druge strane u cijeloj priči oko podizanja tenzija nije nevina ni SDSS-ova politika. Međunacionalni incidenti preuveličavaju se i prikazuju kao općenito stanje društva koje, kako to Pupovac voli reći, patološki mrzi Srbe. I njegova izjava da bi ova današnja Hrvatska, u čijoj Vladi sjedi član njegove stranke, mogla završiti kao NDH moguće je i najtoksičnija politička izjava 2020.
Ona je nanijela veću štetu međunacionalnim odnosima u Hrvatskoj nego recimo one koje daje vukovarski gradonačelnik Ivan Penava kojeg definitivno ne krasi delikatnost kada govori o odnosima dvaju naroda. Osim toga, jasno je da političko vodstvo hrvatskih Srba nikada neće ni moći ni htjeti dati jasnu izjavu zbog čega je uopće došlo do rata u Hrvatskoj.
Istina, vodstvo SDSS-a i Pupovac jesu ove godine napravili nekoliko važnih i, treba to priznati, hrabrih iskoraka. Činjenica da će danas Boris Milošević biti u Koloni sjećanja, događaju koji komemorira zločin na Ovčari, i njima otvara bokove za napade da daju previše ustupaka hrvatskoj strani. Tako da je ono što se događalo ove godine otprilike krajnja granica do koje može ići najjača srpska stranka u Hrvatskoj.
Svaki daljnji korak u tom smjeru doveo bio u pitanje taj njihov status. Jer u Hrvatskoj postoje i druge političke opcije koju žele zastupati interese pripadnika srpske nacionalne manjine. Neki od njih skupljaju političke bodove i na ovogodišnjim gestama Pupovca i SDSS-a. U takvoj je situaciji i Andrej Plenković. Njegovi su potezi prema srpskoj manjini u smislu smanjivanja tenzija vrlo hrabri. I korisni za društvo i državu.
Uostalom, birači HDZ-a mu to nisu zamjerili. Njima ili barem najvećem dijelu njih koalicija sa SDSS-om ne smeta. Ali nakon ovih gesti koje svakako mogu pomoći, daljnje otopljavanje odnosa Hrvata i Srba trebalo bi prepustiti protoku vremena. Vrijeme liječi sve. Uključujući i mržnju.
Uvodnik
Geste pomažu, a još više vrijeme
Zlatko Crnčec
18. studeni 2020 13:05
Foto Davor KOVAČEVIĆ
Činjenica da će danas Boris Milošević biti u Koloni sjećanja, događaju koji komemorira zločin na Ovčari, i njima otvara bokove za napade da daju previše ustupaka hrvatskoj strani. Tako da je ono što se događalo ove godine otprilike krajnja granica do koje može ići najjača srpska stranka u Hrvatskoj
Sve ovo što se jučer događalo u Vukovaru neće nanijeti nikakve štete nikome. Dapače, od toga će biti koristi za međunacionalne odnose i u ovom gradu i šire u Hrvatskoj. Tenzije će se barem malo smanjiti i odnosi među pripadnicima dvaju naroda barem malo olabaviti. Ali ne treba tu očekivati neke prevelike rezultate u nekom kratkoročnom pa i srednjoročnom razdoblju. Od završetka rata prošlo je 25 godina što jest puno u životu svakog pojedinca. Ali za odnose dvaju naroda to i nije tako dugačko razdoblje. Rat u Hrvatskoj u prvoj polovini devedesetih bio je krajnje brutalan.
A u Vukovaru ta se brutalnost koncentrirala na tako malom prostoru da će tamo taj proces normalizacije trajati puno dulje nego u ostatku zemlje. U tom gradu gdje je svatko poznavao svakog zna se puno više od onoga što je završilo bilo u medijima, bilo u sudskim dvoranama. I zato će proces normalizacije tamo puno duže trajati. Uostalom to je i jedini način. Političke geste i pozivi na toleranciju svakako su korisni u tom pogledu. Ali tako duboke rane može samo vrijeme zaliječiti. Ništa drugo. Ako bude sreće, a valjda će je biti, pa da ne bude nikakvog rata u sljedećih nekoliko desetljeća, tek tada bi moglo nastupiti otopljavanje odnosa na terenu.
Politika gestama koje smo vidjeli jučer taj proces može nešto ubrzati. Ne previše, ali može. A još je bitnije da ga ne usporava bespotrebnim dizanjem tenzija kroz izjave i aktivnosti koje nekome možda i mogu donijeti kratkoročnu političku korist, ali dugoročno donose veliku štetu. A to vrijedi za obje strane. Hrvatska desnica kao da isključivi razlog svog postojanja vidi u konfrontiranju s Miloradom Pupovcem iako u Hrvatskoj i za Hrvatsku postoje puno veće ugroze od onoga što govori i radi predsjednik SDSS-a. Cijela njena strategija, ako nešto takvo uopće postoji, usmjerena je na napade na njega i njegovu stranku, a posebno im smeta njihovo participiranje u vlasti. Iako su praktički oni, svojom retorikom da može koalicija s HDZ-om, ali bez Andreja Plenkovića, natjerali sadašnjeg premijera u situaciju da stvara koaliciju koja će ovisiti o tri glasa SDSS-a. Jedina bi druga varijanta bila Velika koalicija sa SDP-om za koju još uvijek nisu spremne ni te dvije stranke, a, čini se, ni cijela zemlja. Desnica napada Plenkovića za koaliciju s Pupovcem u koju su ga oni i natjerali. Pa sada napadaju obojicu za svakojake opačine protiv Hrvatske i njenih interesa.
S druge strane u cijeloj priči oko podizanja tenzija nije nevina ni SDSS-ova politika. Međunacionalni incidenti preuveličavaju se i prikazuju kao općenito stanje društva koje, kako to Pupovac voli reći, patološki mrzi Srbe. I njegova izjava da bi ova današnja Hrvatska, u čijoj Vladi sjedi član njegove stranke, mogla završiti kao NDH moguće je i najtoksičnija politička izjava 2020.
Ona je nanijela veću štetu međunacionalnim odnosima u Hrvatskoj nego recimo one koje daje vukovarski gradonačelnik Ivan Penava kojeg definitivno ne krasi delikatnost kada govori o odnosima dvaju naroda. Osim toga, jasno je da političko vodstvo hrvatskih Srba nikada neće ni moći ni htjeti dati jasnu izjavu zbog čega je uopće došlo do rata u Hrvatskoj.
Istina, vodstvo SDSS-a i Pupovac jesu ove godine napravili nekoliko važnih i, treba to priznati, hrabrih iskoraka. Činjenica da će danas Boris Milošević biti u Koloni sjećanja, događaju koji komemorira zločin na Ovčari, i njima otvara bokove za napade da daju previše ustupaka hrvatskoj strani. Tako da je ono što se događalo ove godine otprilike krajnja granica do koje može ići najjača srpska stranka u Hrvatskoj.
Svaki daljnji korak u tom smjeru doveo bio u pitanje taj njihov status. Jer u Hrvatskoj postoje i druge političke opcije koju žele zastupati interese pripadnika srpske nacionalne manjine. Neki od njih skupljaju političke bodove i na ovogodišnjim gestama Pupovca i SDSS-a. U takvoj je situaciji i Andrej Plenković. Njegovi su potezi prema srpskoj manjini u smislu smanjivanja tenzija vrlo hrabri. I korisni za društvo i državu.
Uostalom, birači HDZ-a mu to nisu zamjerili. Njima ili barem najvećem dijelu njih koalicija sa SDSS-om ne smeta. Ali nakon ovih gesti koje svakako mogu pomoći, daljnje otopljavanje odnosa Hrvata i Srba trebalo bi prepustiti protoku vremena. Vrijeme liječi sve. Uključujući i mržnju.