Lakše je danas tako, ako ste recimo ministar obrane, odgovoriti na pitanje gdje si bio u doba Oluje, nego zašto si nekidan bio gdje si bio
Ljeto je doba festivala, pučkih priredbi, sijela na kojima se pjeva, događanja na kojima se filmovi gledaju. Ovo s filmovima zna biti najozbiljnije. Tad se, jer tako veliki festivali hoće, odmotavaju i razvlače ogromne bale crvenog tepiha da po njemu zvijezde hodaju besprijekorno sređene, pa da ih fotoreporteri mogu slikati, a štovatelji iza ograde cičati dok traže autogram i da sutradan, ako ne i isti dan, na portalima i u novinama gledamo što je koja zvijezda za svečanu prigodu odjenula. Kad se svjetla reflektora upale, kad tepihom crvenim krene promenada, sve što vidiš su nasmiješena lica i izvježban hod u onih koji su to gaženje po tepihu zaslužili. Ne vidiš tko je s kim u dobru, a tko u zavadi, ne vidiš tko koga voli, a tko koga, ne daj Bože, mrzi. Ne vidiš vežu li ih jamstvo za kredit, birtijaške avanture, iste ljubavi, djeca što zajedno idu u školu, rodbina stara koja još nije izravnala neke račune. Ne vidiš, niti je važno. Nije svaki dan prigoda da se crvenim tepihom hoda, pa veća od možebitne prigode da tih par minuta budu na pas mater oni što se ne vole. I nije to, dakako, zasluga debele, crvene tkanine. To je pitanje zdrava razuma. Problem je samo kad je tepih odmotan ne zato što je festival velik i važan, već zato da se njime festival, ako ne i domaćin, pokušava učiniti većim nego realno jest. Ali, rijetko je to u normalnom svijetu.
Obilježili smo Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja. Obilježili smo 27.obljetnicu VRO Oluja. Godina je 2022. Pitanje više nije »gdje si bio ‘91.«, baš kao što pitanje nije ni »gdje si bio ‘95.«. Pitanje je gdje su neki bili, evo, nekidan.
Gdje je, recimo, ovih dana bio ministar obrane Mario Banožić. Bio je, između ostalog, s članovima ZTC-a, a to su oni koji su zaduženi za servis kanadera, aviona koji glavu spašavaju kad požar bukne. Zrakoplovni tehnički centar se to zove, na njega se Ministarstvo oslonilo, oni su jedini koji servis mogu napraviti i oni su ti zbog kojih je toliko malo kanadera što ih imamo u valjanu stanju da letjeti mogu. Pa se rokovi miču, pa će sve biti u redu duboko u kolovozu, baš kao da ljeto ne počinje ranije, baš kao da vrućine nisu došle nikad ranije, baš kao da se sve to nije moglo predvidjeti i baš kao da između dvije ljetne sezone, kad je opasnost od požara najveća, ne prođe godina dana. U godinu dana mali milijun aviona bi se servisiralo u normalnoj tvrtki. U normalnoj zemlji, pa još ako je poput naše posve ovisna o turističkoj sezoni, ministar obrane bi izvukao uši šefu ZTC-a već u proljeće, preventivno radi, a ne da se rokovi probijaju i novi zadaju. I direktor ZTC-a, Zdravko Klanac se zove, izašao je pred novinare pa govorio štošta, uglavnom to da mu je savjest čista. Netko reče da servis aviona nije isto što i tvornica cipela gdje cipele same po traci idu. Zapovjednik Hrvatskog ratnog zrakoplovstva pak reče da će protupožarna eskadrila raditi s onim što ima. I to je to. I nikom ništa.
Zločestom nekom učinit će se da je sramotan kraval s održavanjem kanadera, i u to ime održano obraćanje, bio tek dobar povod da ministar obrane gostuje u središnjem Dnevniku HRT-a, pa da kaže kako ni njega biti neće 4. kolovoza na kninskoj tvrđavi, tamo gdje Predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Zoran Milanović priređuje svečano primanje za ratne zapovjednike. Na tvrđavu neće on, na tvrđavu neće ministar branitelja Tomo Medved, na tvrđavu neće ministar unutarnjih poslova Davor Božinović. Neće ni premijer, neće ni predsjednik Sabora. Hoće izaslanici neki, da ne ispadne da je bojkot, no zapravo se neće. Gdje su bili svi spomenuti 4. kolovoza? Kojekuda, sve vezano za obilježavanje Oluje, ali ništa ni toliko važno, ni u taj sat, pa da se nije moglo i na tvrđavu. Na stranu što im organizator priredbe, a to je Ured predsjednika, nije po volji, na stranu što im i neki generali nisu po volji, ali ima tu nekog svijeta koji ne mora dokazivati gdje je bio ‘91. i ‘95., pa se zbog njih i moglo, ako ne i moralo uzbrdo.
Ima tu nekog svijeta koji bi morao znati i ministar obrane kad je gostovanje u Dnevniku iskoristio i za to da kaže da je kao dijete bio u Oluji. »I ja sam kao dijete bio u Oluji. Prošao sam cijeli dio ‘95. godine, isto kao i ‘91. Jako se dobro sjećam događaja, bio sam u ratnom području. Mislim da svi zajedno na to trebamo gledati s pijetetom, a ne raditi na promaknuću pojedinih političkih ciljeva kad o tome govorimo«, reče. Kako je to dijete iz Vinkovaca bilo u Oluji, ostaje misterij koji se ministar još uvijek trudi objasniti. No, ono što pamti očito je materijal taman takav da na predsjednički zov odgovori drugim obavezama. Kad bi bar ta obaveza bila uvođenje reda u onu tvrtku što kanadere servisira, ili nabavka brodova koji se neće nasukati za bezveze.
Lakše je danas tako, ako ste recimo ministar obrane, odgovoriti na pitanje gdje si bio u doba Oluje, nego zašto si nekidan bio gdje si bio. Predsjednik zato zna gdje je bio nekidan, bio je na svom prijemu, a kako se osjećao, vrag bi ga znao. Možda je dobio sve što je htio, možda je odigrao sve taman tako da mu na tulum dođu samo oni koje on na tulumu hoće, a možda je bio sam k’o prst pa još kivan posve, jer »festival« je tu, a crvenog tepiha nema. E da, priča o crvenom tepihu….
Vrag će ga znati što je bilo prije, kokoš ili jaje, ma bit će da se najprije oteo spomen crvenog tepiha ministru obrane, a onda su se i u nekim tiskovinama pojavile informacije o vojnicima što na pripeci postavljaju putić od dasaka posred kninske tvrđave da po njemu tepih rašire, pa da priredba bude svečanija. Ma, onda se javio Ured predsjednika, njegov čelnik pače, koji je kočijaškim rječnikom, ako to već nije Pantovčak style, popljuvao novine u kojima se informacija o tepihu pojavila. Kako su se, tko zna zašto, daske montirale, tako su se, tko zna zašto, i demontirale. A kako dasaka nekima nikad nije dovoljno, sve je sjelo k’o kec na desetku ministru obrane da ustvrdi da vojnici nisu ničija najamna radna snaga. Pritom je zaboravio da su znali vojnici biti svašta po potrebi, recimo, prijevoznici kad je svećenička lica trebalo preko mora voziti.
Priča o jednoj netrpeljivosti zamotala se tako u crveni tepih, postala jača od svega što smo jučer obilježili. A stvar je s tim tepihom krajnje jednostavna; ako je povod velik, gaziš po njemu sve i da nećeš, a ako ga već kaniš odmotati, činiš to jer prigoda svojim značenjem to traži, a ne zato da ispadneš baja. Župan šibensko-kninski Marko Jelić na N1 televiziji kazat će da nikakvog tepiha on vidio nije i da nema tu afere, ali da zato mi afere volimo jer ne volimo sebe. Može i tako, ma može se to i drukčije gledati, jer ako je tema tepih, možda se konačno na vidjelo izvadi ono što je marno pod njega pometeno.
Elem, u dane od Oluje sve manje je pitanje gdje si bio ‘91. i ‘95., a sve više gdje si bio nekidan. Odgovor na prvo pitanje ionako je »evoluiralo« u onaj romantizirani dio biografija naših političara, ali zato ovaj recentniji podatak otkriva kakve su im ambicije. Zato ona prava čestitka, Gradu Drnišu i Gradu Kninu ponajprije, za Dan oslobođenja i Domovinske zahvalnosti stiže 1. a ne 5. kolovoza. Na portalu Radio Drniša vijest kako je Autotransport Šibenik ukinuo liniju Šibenik – Drniš – Knin i obratno jer je nerentabilna. Župan poručuje da je županija nedavno napravila detaljnu analizu postojeće ponude županijskog prijevoza putnika na temelju čega će definirati optimalnu mrežu županijskih linija, kao i sam model poslovanja županijskog prijevoza putnika. Tu je i podatak da je analizi cilj »unapređenje javnog prijevoza putnika na području Šibensko-kninske županije s ciljem poboljšanja pristupačnosti za sve, bez obzira na prihod i društveni status, a samim time i povećanje kvalitete života stanovnika i posjetitelja županije«. Piše i da je plan financirati linijski prijevoz europskim novcem i da se tu radi o 22 milijuna kuna. Ne piše da autobusi nemaju koga voziti.
Vijest je objavljena 1. kolovoza. Kolovoza 4. helikopter s predsjednikom je sletio u Sinj. Na pisti ne bi tepiha, ni dočeka, ni ništa, ali je zato uredno zabilježeno i javnosti rečeno kako je predsjednik na nogama imao – natikače.
Siniša Pavić
Gdje si bio, evo, nekidan
Siniša Pavić
07. kolovoz 2022 11:20
Photo: Davor Puklavec/PIXSELL
Lakše je danas tako, ako ste recimo ministar obrane, odgovoriti na pitanje gdje si bio u doba Oluje, nego zašto si nekidan bio gdje si bio
Ljeto je doba festivala, pučkih priredbi, sijela na kojima se pjeva, događanja na kojima se filmovi gledaju. Ovo s filmovima zna biti najozbiljnije. Tad se, jer tako veliki festivali hoće, odmotavaju i razvlače ogromne bale crvenog tepiha da po njemu zvijezde hodaju besprijekorno sređene, pa da ih fotoreporteri mogu slikati, a štovatelji iza ograde cičati dok traže autogram i da sutradan, ako ne i isti dan, na portalima i u novinama gledamo što je koja zvijezda za svečanu prigodu odjenula. Kad se svjetla reflektora upale, kad tepihom crvenim krene promenada, sve što vidiš su nasmiješena lica i izvježban hod u onih koji su to gaženje po tepihu zaslužili. Ne vidiš tko je s kim u dobru, a tko u zavadi, ne vidiš tko koga voli, a tko koga, ne daj Bože, mrzi. Ne vidiš vežu li ih jamstvo za kredit, birtijaške avanture, iste ljubavi, djeca što zajedno idu u školu, rodbina stara koja još nije izravnala neke račune. Ne vidiš, niti je važno. Nije svaki dan prigoda da se crvenim tepihom hoda, pa veća od možebitne prigode da tih par minuta budu na pas mater oni što se ne vole. I nije to, dakako, zasluga debele, crvene tkanine. To je pitanje zdrava razuma. Problem je samo kad je tepih odmotan ne zato što je festival velik i važan, već zato da se njime festival, ako ne i domaćin, pokušava učiniti većim nego realno jest. Ali, rijetko je to u normalnom svijetu.
Obilježili smo Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja. Obilježili smo 27.obljetnicu VRO Oluja. Godina je 2022. Pitanje više nije »gdje si bio ‘91.«, baš kao što pitanje nije ni »gdje si bio ‘95.«. Pitanje je gdje su neki bili, evo, nekidan.
Gdje je, recimo, ovih dana bio ministar obrane Mario Banožić. Bio je, između ostalog, s članovima ZTC-a, a to su oni koji su zaduženi za servis kanadera, aviona koji glavu spašavaju kad požar bukne. Zrakoplovni tehnički centar se to zove, na njega se Ministarstvo oslonilo, oni su jedini koji servis mogu napraviti i oni su ti zbog kojih je toliko malo kanadera što ih imamo u valjanu stanju da letjeti mogu. Pa se rokovi miču, pa će sve biti u redu duboko u kolovozu, baš kao da ljeto ne počinje ranije, baš kao da vrućine nisu došle nikad ranije, baš kao da se sve to nije moglo predvidjeti i baš kao da između dvije ljetne sezone, kad je opasnost od požara najveća, ne prođe godina dana. U godinu dana mali milijun aviona bi se servisiralo u normalnoj tvrtki. U normalnoj zemlji, pa još ako je poput naše posve ovisna o turističkoj sezoni, ministar obrane bi izvukao uši šefu ZTC-a već u proljeće, preventivno radi, a ne da se rokovi probijaju i novi zadaju. I direktor ZTC-a, Zdravko Klanac se zove, izašao je pred novinare pa govorio štošta, uglavnom to da mu je savjest čista. Netko reče da servis aviona nije isto što i tvornica cipela gdje cipele same po traci idu. Zapovjednik Hrvatskog ratnog zrakoplovstva pak reče da će protupožarna eskadrila raditi s onim što ima. I to je to. I nikom ništa.
Zločestom nekom učinit će se da je sramotan kraval s održavanjem kanadera, i u to ime održano obraćanje, bio tek dobar povod da ministar obrane gostuje u središnjem Dnevniku HRT-a, pa da kaže kako ni njega biti neće 4. kolovoza na kninskoj tvrđavi, tamo gdje Predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Zoran Milanović priređuje svečano primanje za ratne zapovjednike. Na tvrđavu neće on, na tvrđavu neće ministar branitelja Tomo Medved, na tvrđavu neće ministar unutarnjih poslova Davor Božinović. Neće ni premijer, neće ni predsjednik Sabora. Hoće izaslanici neki, da ne ispadne da je bojkot, no zapravo se neće. Gdje su bili svi spomenuti 4. kolovoza? Kojekuda, sve vezano za obilježavanje Oluje, ali ništa ni toliko važno, ni u taj sat, pa da se nije moglo i na tvrđavu. Na stranu što im organizator priredbe, a to je Ured predsjednika, nije po volji, na stranu što im i neki generali nisu po volji, ali ima tu nekog svijeta koji ne mora dokazivati gdje je bio ‘91. i ‘95., pa se zbog njih i moglo, ako ne i moralo uzbrdo.
Ima tu nekog svijeta koji bi morao znati i ministar obrane kad je gostovanje u Dnevniku iskoristio i za to da kaže da je kao dijete bio u Oluji. »I ja sam kao dijete bio u Oluji. Prošao sam cijeli dio ‘95. godine, isto kao i ‘91. Jako se dobro sjećam događaja, bio sam u ratnom području. Mislim da svi zajedno na to trebamo gledati s pijetetom, a ne raditi na promaknuću pojedinih političkih ciljeva kad o tome govorimo«, reče. Kako je to dijete iz Vinkovaca bilo u Oluji, ostaje misterij koji se ministar još uvijek trudi objasniti. No, ono što pamti očito je materijal taman takav da na predsjednički zov odgovori drugim obavezama. Kad bi bar ta obaveza bila uvođenje reda u onu tvrtku što kanadere servisira, ili nabavka brodova koji se neće nasukati za bezveze.
Lakše je danas tako, ako ste recimo ministar obrane, odgovoriti na pitanje gdje si bio u doba Oluje, nego zašto si nekidan bio gdje si bio. Predsjednik zato zna gdje je bio nekidan, bio je na svom prijemu, a kako se osjećao, vrag bi ga znao. Možda je dobio sve što je htio, možda je odigrao sve taman tako da mu na tulum dođu samo oni koje on na tulumu hoće, a možda je bio sam k’o prst pa još kivan posve, jer »festival« je tu, a crvenog tepiha nema. E da, priča o crvenom tepihu….
Vrag će ga znati što je bilo prije, kokoš ili jaje, ma bit će da se najprije oteo spomen crvenog tepiha ministru obrane, a onda su se i u nekim tiskovinama pojavile informacije o vojnicima što na pripeci postavljaju putić od dasaka posred kninske tvrđave da po njemu tepih rašire, pa da priredba bude svečanija. Ma, onda se javio Ured predsjednika, njegov čelnik pače, koji je kočijaškim rječnikom, ako to već nije Pantovčak style, popljuvao novine u kojima se informacija o tepihu pojavila. Kako su se, tko zna zašto, daske montirale, tako su se, tko zna zašto, i demontirale. A kako dasaka nekima nikad nije dovoljno, sve je sjelo k’o kec na desetku ministru obrane da ustvrdi da vojnici nisu ničija najamna radna snaga. Pritom je zaboravio da su znali vojnici biti svašta po potrebi, recimo, prijevoznici kad je svećenička lica trebalo preko mora voziti.
Priča o jednoj netrpeljivosti zamotala se tako u crveni tepih, postala jača od svega što smo jučer obilježili. A stvar je s tim tepihom krajnje jednostavna; ako je povod velik, gaziš po njemu sve i da nećeš, a ako ga već kaniš odmotati, činiš to jer prigoda svojim značenjem to traži, a ne zato da ispadneš baja. Župan šibensko-kninski Marko Jelić na N1 televiziji kazat će da nikakvog tepiha on vidio nije i da nema tu afere, ali da zato mi afere volimo jer ne volimo sebe. Može i tako, ma može se to i drukčije gledati, jer ako je tema tepih, možda se konačno na vidjelo izvadi ono što je marno pod njega pometeno.
Elem, u dane od Oluje sve manje je pitanje gdje si bio ‘91. i ‘95., a sve više gdje si bio nekidan. Odgovor na prvo pitanje ionako je »evoluiralo« u onaj romantizirani dio biografija naših političara, ali zato ovaj recentniji podatak otkriva kakve su im ambicije. Zato ona prava čestitka, Gradu Drnišu i Gradu Kninu ponajprije, za Dan oslobođenja i Domovinske zahvalnosti stiže 1. a ne 5. kolovoza. Na portalu Radio Drniša vijest kako je Autotransport Šibenik ukinuo liniju Šibenik – Drniš – Knin i obratno jer je nerentabilna. Župan poručuje da je županija nedavno napravila detaljnu analizu postojeće ponude županijskog prijevoza putnika na temelju čega će definirati optimalnu mrežu županijskih linija, kao i sam model poslovanja županijskog prijevoza putnika. Tu je i podatak da je analizi cilj »unapređenje javnog prijevoza putnika na području Šibensko-kninske županije s ciljem poboljšanja pristupačnosti za sve, bez obzira na prihod i društveni status, a samim time i povećanje kvalitete života stanovnika i posjetitelja županije«. Piše i da je plan financirati linijski prijevoz europskim novcem i da se tu radi o 22 milijuna kuna. Ne piše da autobusi nemaju koga voziti.
Vijest je objavljena 1. kolovoza. Kolovoza 4. helikopter s predsjednikom je sletio u Sinj. Na pisti ne bi tepiha, ni dočeka, ni ništa, ali je zato uredno zabilježeno i javnosti rečeno kako je predsjednik na nogama imao – natikače.