Svatko tu ima nešto za što mu se vrijedno uhvatiti, pa da se nema zašto pravdati ikom jer je, jednostavno, navijač. Recimo, mudante, iliti gaće, ili donje rublje, pa još snježno bijele da se, bože me prosti i kako su se s nama onomad grubo šalili, po ‘otisku’ zna što ide sprijeda a što straga. Ne bokserice, već mudante, taj divan ukras svakog poštenog tiramola. Velike, veće i najveće, jer malih mudanata nema. Visoka struka da ti pokriju bubrege, jer bubrezi najviše pate kad je promaja. Debele pod prstima da ti štite mokraćni mjehur koji je odmah tu negdje uz bubrege kad je osjetljivost na promaju u pitanju. Promaja, propuh, taj mitski, tihi ‘ubojica’ koji bivstvuje samo na području naše obale i, valjda, nigdje drugdje.

Bilo bi presmiono kazati da su mudante neke od nas othranile, tim više ako je otac svoju mirovnu otukao zajedno s ruzinom u brodogradilištu. Pape je radio brodove, gordo to zvuči i u svjetskim razmjerima, ali ako ćemo pravo mudante su bile jezičac na vagi i to one što ih je u robnoj kući kupcima prodavala mati. A kako je tamo radila tako su se mudante kupovale za svakog sniženja i blagdana, da ih se uredno zbuksa u ormarima zlu ne trebalo, pa su evo kroz godine i požutjele od starosti čekajući bedra koja će opasati u doba potpuno nesklono dobrim, starim starinskim mudantama. Mudante su vremenom pale u modnu nemilost evo toliku da danas čak i kad poznat netko odjene taj mitski predmet što sugerira, među ostalim, dobar odgoj i brigu za zdravlje, izvjestitelji pišu i govore o boksericama!? Kakvim vražjim boksericama!? Razlika između gaća i bokserica je veća nego ona između vatre i vode, bijelog i crnog, janjetine i tofua. I nije to samo pitanje estetike. Pitanje je to posvemašnje slobode koju uživa onaj što u mudantama i bijeloj donjoj majici po stanu šeta kad zatopli, naspram onog kojeg je suri kapitalizam i ta liberalna ekonomija dovela do toga da i najintimniji dio sebe opasati mora teškom stegom i teškim okovima zvanim bokserice. Koliko je ta razlika važna, koliko ona govori o nama jučer i nama danas i nama sutra, najbolje je shvatila slikarica Tisja Kljaković čiji su On i Ona postali planetarno voljeni možda baš zato, ili i zato što naokolo paradiraju u mudantama i potkošulji – On, odnosno u mudantama i grudnjaku ili ređipetu – Ona. Jer kad si u gaćama, bijelim, toplim u kojih je laštik i materijal taman takav da se brzo opuste, odašiljaš svud naokolo poruku da je i dobro i lijepo i da bolje ne može niti treba. Pa su neki od nas, eto, i posve zahvalni tom odjevnom predmetu, svjesni da od njih možda nikad ništa ne bi bilo da ih mudante nisu othranile. Bukvalno. I zato im hvala.

I zato hvala i Prlji, i Mrletu i ostatku ekipe iz Leta 3 što su svijetu pokazali mudante! Ne bokserice, već gaće. Oduvijek su ih oni nosili svjesni da retro mora kad-tad biti moderno, da prave vrijednosti kad-tad moraju dobiti zasluženu potvrdu, da neke stvari ne umiru baš nikada. No, ako ste od onih koji i ne nalaze baš u mudantama razlog da uskoče u vlak ŠČmanije, ima tu drugih momenata koji će vam dati taj toliko željeni legitimitet da pobenavite skroz i okačite barjak pobjede na retrovizor svoga automobila. Sve se, naime, moglo očekivati od ovogodišnjeg Eurosonga, ali da će ozbiljni dnevni tisak izaći s naslovnicom koja obećava da će te baš tu doznati sve što niste znali o Letu 3, to je čudo ravno međugorskom. Lijevi se kunu da je Let 3 njihov. Desni ne idu toliko daleko, ali uživaju u činjenici da smo u finalu nakon svih ovih godina. Čarape se nose na kojima piše ŠČ. Čvarci se rade koji su ŠČvarci i samo fali da ih Klopp u Liverpoolu klopa. Keksi se peku da su nalik ŠČ traktoru. Osnovnoškolski bendovi sviraju uspješnice Leta 3. Mlade stanovnice Liverpoola šiju šinjele da su Prlji nalik. Josipa Lisac brine za grlo u pjevača, pa mu šalje savjet da konzumira meda i đumbira. A i fanovi Eurosonga, sve ove godine pomalo prezreni od nazovi mainstreama, dolaze na svoje dok gostuju u obiteljskim formatima javne televizije. Hrvati su jednostavno takvi da vole pobjede. Vole ulaske u finale. Vole kad smo ravnopravni svijetu. Vole kad smo pobjednici, igralo se na franje ili se ginulo na zelenom travnjaku uz Modrićeve skute. A kad je tako, sve je dozvoljeno. I zna to, dakako, i stranka na vlasti smjerno vođena premijerom. Jer da se tamo i o toj ‘sitnici’ ne vodi računa, ne bi ovoliko dugo zemljom ona ni vladala.

Evo, recimo, ta najavljena porezna reforma. Jest, ne zna se baš puno detalja, ali probni balončići su pušteni u zrak. Mahom oporbeni gradonačelnici velikih gradova već su u panici jer bi mogli ostati bez lijepih sredstava pa poskupljivat’ režije, no to ne brine puk koji samo čuje kako im premijer govori da će im plaća zbog zahvata na poreznim zakonima biti veća. Ne pita puk ni koliko, ni zašto, ni što to u konačnici donosi, već se samo raduje. Razumljivo je to, osiromašili smo posve, pa kud ćeš poklonu u zube gledati. Nema veze što vazda ima ali. Što, recimo, ako su u pravu oni koji vele da ćemo poremetiti mirovinski sustav, koji upozoravaju da zemlje naokolo povećavaju izdvajanja koja u tom smjeru idu, a mi ćemo ih smanjiti, koji se boje da s vremenom ništa neće biti besplatno ni zdravstvo, ni školstvo dok se raslojavamo sve više na one koji imaju i one koji nemaju. Ništa. Narod će i opet samo čuti da će nam plaća biti veća, pa sve da i nismo, kao što mahom jesmo, financijski nepismeni. A kad ti netko dade veću plaću naravno da ćeš ga gledati drugim očima. I to premijer, i to u HDZ-u znaju, znaju i inače a kud neće u osvit predizborne godine. Znaju da dobra slika, pa sve da je i fotošopirana, zlata vrijedi. Znaju da izbore dobiva češće istina upakirana u šarenu lažu, nego li istina što se samo baci u oči. Zato će rasti i plaće i sve što rasti treba, i legitimno posve. Jer, ovaj narod voli samo kad su finala i kad se navija i kad se dobije makar mrvu, bilo da je u platnoj vrećici, bilo da je u rubrici nacionalnog ponosa koji evo valja i kad ga Let 3 nosi. Glad za pobjedom bilo kakve vrste čini nas sitima. Zvuči pomalo paradoksalno, ali je u suštini tako. Zato je vrijeme ovih dana stalo. Ima samo Eurosong, jer je tamo uspjeh za koji vjerujemo da je naš, a kad je tako nema čak ni potrebe da se na Dan pobjede sjetimo kako nam je slobodu da danas uopće zraka dišemo dao antifašizam kojeg se godinama, na svoju sramotu, trudimo čim kvalitetnije zaboraviti.

Premijer sve to zna i zato pegla svoju sliku u javnosti do savršena sjaja, koliko košta da košta. Bude li trebalo, možda će dogodine, tko zna, i on na blještavu pozornicu Eurosonga, ili barem pred EU kolege, da tamo, primjerice, otpjeva političku baladu na temu »Ne-balada«. Bilo bi to posve na tragu ovog što sjajno čini Let 3, uradak koji bi totalno dekonstruirao politički i glazbeni diskurs onako kako su Letovci dekonstruirali društveni diskurs tako da dvije trećine vatrenih fanova uopće ne kuži tko su i što zapravo hoće dok za njih navija. Pravila su, uostalom, za sve ista, i za politiku i za estradu.

Elem, živimo dane ponosa i slave, u to sumnje nema. A dok je tako, pametni uče kako se do slave uopće dolazi, dok oni najpametniji samo ponavljaju gradivo i bruse provjerene metode. Kome se pak sve spomenuto čini pretjerano, vazda će naći nešto zbog čega mu vrijedi glasati kako glasa, bilo za Let 3, bilo za dragu mu političku opciju.

Onaj kog’ su othranile mudante, skoro više nego brodovi, zato dileme nema. Sve što treba je izvaditi požutjele mudante iz ormara i pronaći adekvatan šćap, za ovu prigodu ŠČap, da se gaće o njega okače. Jer i to bi vrijeme moglo skoro pa treba biti spreman da ga se, s prigodnim barjakom, u veselju dočeka.