Unatoč svim preprekama koje joj stoje na putu, eurozona se ipak nekako izvlači iz krize, prvo one financijske, dok realni sektor još nije uhvatio pravi zamah. Čini se, međutim, da su se prognoze analitičara koji su tvrdili da su troškovi raspada naprosto preveliki da bi se raspad i dogodio – obistinile. U eurozoni sada vlada skeptični optimizam. Nekakav se napredak vidi: banke kojima je Europska središnja banka pomagala zajmovima, te su zajmove vratile i prije roka, a glavna krizna žarišta nekako su utihnula, makar je jasno da je nezaposlenost veliki problem koji će još dugo mučiti Stari kontinent. Njegovo rješenje traži primjenu, ne samo parcijalnih mjera, već i promjenu svjetonazora, koji bi trebao više biti okrenut čovjeku i njegovim potrebama, a manje interesima krupnog kapitala i bankarima. Svima je međutim jasno da je teško voditi jedinstvenu monetarnu, a 27 različitih fiskalnih politika. Nema još odgovora ni na to kako peglati ekonomske nejednakosti u pojedinim članicama. Industrija se oporavlja u onima koje su je sačuvale, međutim, jasno je da je industrijska politika uvjet opstanka: proizvodnju treba vratiti u Europu, a Europa se treba vratiti proizvodnji. Isto vrijedi i za Hrvatsku, mada na jednom dosta nižem nivou, jer je naša industrija snažnije devastirana, i zato i jesmo jedna od zemalja koje se najsporije oporavljaju od globalnog kriznog šoka. 

  No, koliko se god govorilo o slabostima eurozone, ona sada ipak sasvim solidno pliva u globalnim okvirima, a kada se govori o monetarnoj politici, čelnik ECB-a Mario Draghi izvrsno balansira, koliko može, između dviju snažnih struja čiji se pogled na monetarnu politiku unutar eurozone donekle razlikuje. Riječ je naravno o Njemačkoj koja inzistira na neutralnosti monetarne politike i peglanju svih neravnoteža putem štednje i fiskusa, te Francuske, koja bi htjela još rastezljiviji pristup monetarnoj politici od onog kojeg provodi Draghi. A Draghi tu uopće nije isključiv. Kada je trebalo, ECB je podmetnuo leđa za spas banaka i proračuna zemalja u krizi, otkupljivao je obveznice i tiskao novac, slao umirujuće, a opet upozoravajuće poruke. Uglavnom, odlično je koristio poluge instrumente koje monetarna politika uvijek ima na raspolaganju, a to su očekivanja i prognoze. Sada opet, kada je gospodarstvo počelo davati znakove oporavka, Draghi pomalo podiže ručnu, ukazujući da središnja banka nije svemoguća, te da se na nju ne može sa sigurnošću računati kada je u pitanju tiskanje novca ili podizanje globalne konkurentnosti samo putem deprecijacije. 

  Draghi dakle pomaže rastu, ali pazi i na stabilnost cijena, pa se tako i inflacija u eurozoni primirila te pala na 2 posto, što je otprilike njena ciljana razina (malo ispod 2 posto). U Hrvatskoj se pak inflacija diže gotovo prema 5 posto, i to prije svega zbog administrativnih povećavanja cijena energenata i poreza na potrošnju. Riječ je dakle o inflaciji na koju HNB nema izravni utjecaj, jer središnja banka djeluje na potražnju, a ona je ionako sve slabija uslijed rasta nezaposlenosti i sve težeg života građana. Kako bilo, cijene kod nas rastu duplo brže nego u eurozoni, a i kriterij stabilnosti cijena jedan je od uvjeta koje Hrvatska mora ispuniti želi li, nakon što uđe u EU, ući u eurozonu. Naše bolne točke oduvijek su bile razina javnog duga i fiskalnog deficita. S padom rejtinga u smeće, i kriterij visine kamatnih stopa potencijalno postaje problem. Stabilan tečaj i relativno niska razina inflacije bile su pak usklađene s procesom približavanja eurozoni. Međutim, s najnovijim fiskalnim akrobacijama, i po kriteriju stabilnosti cijena sve se više od Europe udaljavamo.