Najnoviji pad industrijske proizvodnje u prosincu prošle godine ukazuje da oporavka u Hrvatskoj još nema. Ekonomski institut stoga je, dijelom zbog domaćih, a dijelom zbog stranih pokazatelja, snizio prognozu rasta i za ovu godinu, odnosno, svoja je očekivanja iz rasta »pretvorio« u pad, i to očekivani pad od 0,2 posto.

Ali tek je siječanj. Institut pritom daje šansu da se u drugoj polovici godine donekle ubrzaju investicije, javne i privatne, na kojima Vlada temelji svoj optimizam, međutim, ni to očito nije bilo dovoljno da ispred očekivane stope kretanja BDP-a stavi plus umjesto minusa. Pada potrošnja, građani sve manje kupuju, što je razumljivo budući da je sve manje posla, odnosno stopom nezaposlenosti od 21 posto vratili smo se na razinu iz 2003. godine.

Kako očito samo cijene rastu, pa je tako godišnja inflacija u prosincu zabilježila visokih 4,7 posto (oko čega se u HNB-u nitko previše ne zabrinjava), to i dodatno smanjuje realni dohodak i kupovnu moć.

Iako međutim svi upozoravaju da je porezna presija prevelika, Vlada ipak ne odustaje od još jednog nameta, poreza na nekretnine, koji će ipak uvesti valjda tokom iduće godine. Od čega da međutim ljudi žive u uvjetima sve veće presije i nameta, a sve manjih mogućnosti, o tome u Vladi ne govore. 

Najavljuju, istina, poticaje za tvrtke, govore o olakšanom kreditiranju, od čega još ništa nema, govore o suradnji s narodnom bankom, i sve je to u redu, međutim, u međuvremenu treba i nekako preživjeti.

Ekonomske prognoze i analize odavno su izgubile taj luksuz da budu suhoparne i kroničarske: iščitavajući najnovije ekonomske pokazatelje i predviđanja, sve se slaže, sve je, nažalost, ujednačeno i jasno u retrogradnim kretanjima, i čovjeka teško može a da ne preplavi pesimizam i osjećaj nemoći.

Po pitanju visine pada industrijske proizvodnje, izračunali su statističari i analitičari, vraćamo se u 2009., a po pitanju nezaposlenosti, zagrabili smo još dublje u prošlost, desetak godina unazad. Godine su dakle prošle, vrijeme prolazi, a svi ti ekonomski pokazatelji nisu samo mrtvo slovo na papiru, već svjedoci života koji živimo; života u krizi, visokoj nezaposlenosti, rastućoj neizvjesnosti. I unatoč svemu tome, čovjek opet pokušava nešto stvoriti, kreirati, u najboljoj vjeri u bolje sutra. 

Eurozona, koju Ekonomski institut također spominje u kontekstu slabih izgleda za oporavak, ipak se međutim donekle otrgnula krizi. Nekakav optimizam vani se ipak osjeća, svjedoče o tome brojni pokazatelji, a među njima i kretanje tečaja eura, koji se malo oporavio prema švicarskom franku, što je pokazatelj da napetost popušta.

Naša kuna na domaćoj tečajnici međutim u zadnje vrijeme slabi prema euru, odnosno, stalno se nekako vrti oko tih svojih »gornjih granica« od 7,60 kuna za euro, a spas za tečaj analitičari vide ni manje ni više nego u novom zaduživanju.

I eto kako se kod nas stvari održavaju na staklenim nogama. Država se vani zaduži, dođu nove devize, povećaju inodug, HNB ih otkupi i poveća svoje rezerve, u protuvrijednosti emitira kune, ponovno ih malo povuče ako vrše pritisak na tečaj, i tako ukrug.

Sve je to jedan nevjerojatni paradoks, u kojem zaduživanje »čuva« tečaj, a onda su opet ti isti dugovi razlog da se tečaju ne dopusti da se ispuše. A dug je sve veći i ekonomija sve ranjivija, te sve ovisnija o inozemnim kreditorima.