U nezgodnoj se situaciji našla ponovno hrvatska fiskalna vlast. Nakon pada kreditnog rejtinga koji je bio posljedica zaustavljanja reformi, sada se traži labavljenje fiskalnog pravila jer ovo postojeće nije, kaže ministar Linić, primjereno uvjetima recesije. Dvije varijable o kojima ovisi hoće li fiskalno pravilo biti ispoštovano, javni rashodi i BDP, ne kreću se dovoljno brzo u željenom smjeru pa se traži neko treće rješenje, te se umoljava međunarodna financijska institucija da ima razumijevanja jer uvjeti su, eto, recesijski. Kao da su ti uvjeti sami od sebe takvi kakvi jesu i kao da vlast ne snosi dio odgovornosti što se u međuvremenu nisu bitno promijenili da bi se gospodarstvo moglo oporaviti, pa bi onda i potreba za fiskalnom konsolidacijom u ukupnome bila manja. K tome, baš su našli od koga će tražiti suosjećanje i razumijevanje. Inače, investicijski kreditni rejting već je izgubljen, a ocjena MMF-a, koja sada nema neku formalnu težinu, ali svakako ima svoju težinu na međunarodnim financijskim tržištima, mogla bi biti polazište za stav kreditora oko daljnjeg zaduživanja države na inozemnom tržištu, kao i kod revizije kreditnog rejtinga, koji bi se mogao i dodatno urušiti. 

  Sreća u nesreći za prezadužene tranzicijske zemlje je to što je trenutno sentiment prema državnom dugu bolji no kada je domaći rejting bio na višoj razini, pa i mi sada plovimo na tom valu, na kojem ćemo se ponovno zadužiti za 30-ak milijardi kuna, što vani, što kod kuće, uz prijetnju da se dodatno istisne kreditiranje realnog sektora, ionako zakočenog visokim kamatama i ograničenom potražnjom. Govoriti o stranim investicijama u takvim, naime, recesijskim uvjetima, također već izgleda pomalo neozbiljno jer investitor traži profitnu stopu, barem veću od stope na štednju, a i inflacija polako ali sigurno jača, nabildana opet snažnim pritiscima od strane države. Olakotna okolnost mogla bi za domaće gospodarstvo biti i to što se čini kao da se općenito stanje u eurozoni popravlja, barem tako ovih dana svjedoče burze i tečaj eura, koji se primjerice ponešto oporavio prema švicarskom franku. Međutim, ni vani još uvijek nema snažnijeg impulsa rastu koji bi stizao iz realnog sektora pa je na oporavak inozemne potražnje još uvijek rizično računati. U svakom slučaju, biti toliko ovisan o inozemstvu, po pitanju kredita i potrebnog kapitala za zatvaranje domaće proračunske konstrukcije, nešto je što bi pod hitno trebalo mijenjati, a preduvjet za to su reforme: ne radi MMF-a nego radi nas samih. 

  No, više nego o rezanju rashoda Vlada bi međutim trebala razmišljati o rastu, o tome što može učiniti da stvori uvjete za pokretanje proizvodnje i zaustavljanje nezaposlenosti. To je prava bitka koja je čeka, i ta industrijska strategija o kojoj se barem počelo govoriti, to je ključ izlaska iz krize. Kada se počne više govoriti, misliti i djelovati u pravcu povećanja proizvodnje i izvoza, iskorištenja postojećih i gradnji novih kapaciteta koji bi stvarali proizvode koji bi našli svoje mjesto na tržištu, tada će se početi i sve druge stvari rješavati same od sebe. Naravno, uz uvjet da ih se udruži s pametnom fiskalnom politikom, što bi u našem slučaju značilo štedljivom, te s druge strane, s umjereno ekspanzivnom monetarnom politikom. Povećanje proizvodne i ekonomske baze povratno bi onda stvorilo i potencijal za održivo povećanje poreznih prihoda, ne putem povećanja stopa oporezivanja, nego zbog rasta cjelokupne ekonomije. Nažalost, porezni prihodi su se do sada većinom nastojali povećati kroz povećanje porezne presije što je dodatno urušilo ionako slabu potrošnju te dodatno doprinijelo padu i recesijskim uvjetima s početka priče.