Vijest da BDP u trećem tromjesečju raste za 0,2 posto nakratko je zaokupila javnost, no, moglo bi se reći, puno vike ni za što. Kako su već ustvrdili neki ekonomski stručnjaci, na statističkoj razini to može biti i greška, dok u praksi taj rast pogotovo ne znači puno ako se zna da reforme nisu provedene, niti će se u idućih barem godinu dana išta bitnije mijenjati, prije svega jer za to nema političke volje. U takvoj, pomalo već napornoj situaciji, strelice se grozničavo usmjeravaju u svim pravcima, pa i prema središnjoj banci u kojoj su već navikli na povremene salve kritika tečajne i monetarne politike očuvanja financijske stabilnosti koju provodi guverner Rohatinski. Uzimaju se pritom za primjer zemlje u kojima političari bez problema zauzdavaju volju bankara, monetarnom politikom se služe kao instrumentom ekonomske politike, a sve u svrhu nekog općeg dobra, pa se to nudi kao model ponašanja i našoj središnjoj banci koja međutim djeluje u posve drukčijim uvjetima.
Nigdje naime nije monetarna politika, kojim god da se sredstvima služila, sama zemlju izvukla iz krize, uvijek mora postojati suradnja između fiskalne i monetarne vlasti, ali tako da istovremeno svatko radi svoj posao, a da opet nitko nikome previše ne upada na teren.
Da monetarna politika mora biti dio šire ekonomske strategije došlo je do izražaja upravo tijekom globalne krize kada se svatko pomagao kako je znao i umio, ali to ne znači da bi se ona trebala odreći osnovnih postulata svog djelovanja, a oni su u našim uvjetima sprječavanje inflacije i devalvacije. Jer, ekonomska stabilnost zemlje nažalost ovisi o stabilnom odnosu između kune i eura, i zato što je to dijelom u tradiciji naše ekonomije, ali i zato što se u startu nije puno činilo da se kuna otkači od stranog sidra. Zato su našoj središnjoj banci ruke djelomično vezane, ali samo djelomično. Uvijek se može i moglo bi se više, ali ima li smisla nešto žrtvovati ako s druge strane ne postoji jamstvo da bi se nešto dobilo? Ovakva kombinacija tečaja i državnog deficita vodi u katastrofu, ocijenjeno je to s više razina, budući da se svake godine javni dug uvećava za novi deficit i dugovi se samo slažu, a monetarne rezerve rastu uslijed potrebe za konverzijom kroz dugove pridošlih eura. No, ne bi li onda prva na potezu trebala biti fiskalna vlast, da rastereti gospodarstvo, povuče se s tržišta kredita i na taj način smanji pritisak na potražnju što bi banke ponukalo na prirodno, tržišno smanjenje kamatnih stopa? Jer, ako ne bi imale sigurnog kupca svojih kredita, a sada je to država, vjerojatno bi počele prihvaćati i neke projekte koje sada nazivaju prerizičnim i nedovoljno dobrim, štoviše, činile bi to i po nižoj cijeni.
HNB je početkom godine oslobodio dio bankarskih rezervi kako bi se novac ciljano usmjerio prema gospodarstvu, no projekt baš i nije uspio. Poduzetnički projekti očito nisu bili dovoljno dobri da bi banke ponukali da radije no državu kreditiraju njih. Budući da bi daljnje otpuštanje likvidnosti u takvim uvjetima više odgovaralo državi nego poduzećima, odnosno išlo bi na ruku ekspanzivnoj fiskalnoj politici, središnja banka je, posve razumljivo, prestala s »poticajima«. Fiskalna i monetarna politika morale bi se dakle složiti i dogovoriti jer se samo tako mogu približiti njihovi ciljevi, i bez da ih se nominalno izjednačava. Kada bi pak guverner sam krenuo u neizvjesnu avanturu rušenja kune, novih injekcija likvidnosti i selektivnih kredita, a bez da država u istoj mjeri za to napravi prostor, jaz bi se samo dodatno povećao i izgubili bismo i ovo što još uvijek imamo. No, ni to neće moći biti trajna situacija, toga su svjesne obje strane. Jednostavno će kontrolni mehanizmi početi popuštati. Zaključno se stoga može reći da bi monetarna politika teoretski mogla učiniti više, ali ništa više od onoga što je već učinila ne može učiniti sama, a pogotovo ne prva. Prvi korak sada naprosto mora biti na državi, a država – čeka izbore.
