U međuvremenu, diljem zemaljske kugle diže se glas protiv ogromnih imovinskih razlika koje su prisutne u cijelom globaliziranom svijetu i kreću od Wall Streeta, a završavaju na tranzicijskim tržištima gdje je ponegdje nagla i nepoštena privatizacija za sobom ostavila more socijalnih nepravdi. Iako je međutim Grčka dio eurozone, eurozona prije svega spašava sebe i svoje banke koje su izrazito izložene grčkom dugu, te bi ih bankrot Grčke mogao najviše pogoditi. Zato se već sada razmišlja o zračnom jastuku i načinu spašavanja bankarskog sustava. Bude li potrebno, Europa će ponovno spašavati svoje banke, ubaciti u njih još malo novca poreznih obveznika, sanirati ih, nacionalizirati i povećati državnu potporu interesima privatnog kapitala. 

 

  Skupina G20 pritišće eurozonu da svoju dužničku krizu što prije riješi, no dio razvijenih gospodarstava na čelu s SAD-om odbilo je preko MMF-a participirati u spašavanju eurozone: Europa će ključne korake morati povući sama. Na čelu Europske središnje banke još uvijek je Jean-Claude Trichet, koji s prvim studenim odlazi, te će ga zamijeniti Mario Draghi. Trichet je upozorio da kriza u eurozoni prijeti da prijeđe u sistemsku, ali je isto tako rekao da euro nije ugrožen, apelirajući još jednom na članice da paze na svoje javne financije kako bi se ublažio daljnji pritisak na zajedničku valutu. Svom nasljedniku je poručio neka čuva stabilnost financijskog sustava što se čini teškim zadatkom. 

    ECB je trenutno od velike pomoći bankama eurozone: zbog izloženosti javnom dugu problematičnih članica banke si teško i međusobno posuđuju sredstva, pa središnja banka stalno mora uskakati novim injekcijama likvidnosti. ECB tako konstantno plasira jeftine kredite i služi se svim sredstvima monetarne politike da bi se sustav održao likvidnim. 

    Banke u Hrvatskoj mahom su u većinskom vlasništvu banaka iz eurozone koje sada smanjuju izloženost na perifernim tržištima i čiste bilance od problematičnih obveznica. Iako je hrvatsko tržište malo i stoga na repu svih događanja, ipak nije zanemarivo, a ovdašnje podružnice velikih banaka još uvijek ostvaruju profit i njime pridonose svojim grupacijama. No, alarmi za uzbunu ovdje se opet pomalo počinju paliti. Hrvatski javni dug više se ne smije povećavati, pogotovo u odnosu na bruto društveni proizvod koji nikako da se odlijepi od nule. Hrvatska jednostavno ne generira novu vrijednost iz koje bi nove dugove mogla vraćati, stoga ih više ne bi smjelo biti. No, za to bi trebalo smanjiti potrošnju ili povećati prihode. Ovo prvo nitko nije očekivao prije izbora, a ovo drugo ovisit će o umijeću onoga tko dobije vlast, da pokrene investicijski ciklus, vrati povjerenje u sustav i od ničega stvori nešto. 

    S bankarskog aspekta, hrvatsko tržište je poprilično iscrpljeno, s njega je u proteklom desetljeću pokupljeno vrhnje. I privatni i državni budžeti došli su do granica zaduživanja, i sada je problem kako održavati taj kotač bankarskog profita koji je do sada tako neumorno radio. No, izlaz više nije ni u kreditiranju države, dapače, rizici su tu sve veći jer je državni rejting sve ugroženiji. Zbog općenitog stanja u gospodarstvu i na tržištu rada loših kredita sve je više i u tome je i opasnost za banke, iako su one visokokapitalizirane i stoga otporne. Hrvatska energiju sada troši na političku arenu u kojoj se vodi neugodna i prazna kampanja u skladu s ozračjem društva u kojem živimo. Što će u takvim uvjetima učiniti Hrvatska narodna banka, i kako će se postaviti, vjerojatno će o tome uskoro progovoriti guverner Rohatinski, i to na temelju projekcija koje je nedavno donio Savjet HNB-a za kraj ove i iduću godinu.