Njemačka je prošli tjedan odlučila stati iza eura ratificirajući u parlamentu odluku o proširenju kriznog fonda za spas eurozone i ugroženih članica, no Grci koji već danima prosvjeduju protiv mjera štednje, te su mjere nazvali barbarskima, pokazujući tako što misle o Unijinom pristupu rješavanju problema. A problemi su krenuli prihvaćanjem zajedničke valute u uvjetima kada zemlje još nisu postigle potrebno fiskalno jedinstvo, i pitanje je da li će u tome ikada uspjeti, pa je Jose Manuel Barroso zavapio da Europskoj uniji prijeti raspad, apelirajući na članice neka rade u korist »zajedničke stvari«.

Motivacijski govor pred europskim parlamentom više nikoga previše ne dira, niti je posebno utjecao na stabilnost eura: zajednička europska valuta i dalje je pod pritiskom neizvjesnosti kako će se uopće razriješiti ta kriza koja je kombinacija više faktora.

Prije svega je tu činjenica da se ušlo pod kapu zajedničke monetarne politike poprilično nespremno, po principu: bit će valjda dobro, bez ikakvih osigurača u slučaju kriza, kakve u zadnje tri godine pogađaju cijeli svijet. Pouka je da se monetarne suverenosti ipak nije uputno samo tako odreći: monetarna politika važan je faktor u kreiranju ekonomske politike, iako je se zapravo stalno želi neutralizirati.

Drugo, riječ je i o političkoj krizi jer Europa ima snažnu tradiciju nacionalnih država, dakle i nacionalnih valuta, i pitanje je hoće li se ikada moći postići političko jedinstvo po uzoru na SAD.

Treće i zapravo najvažnije je to što je na razvijenom zapadu, pa i u Europi, zapostavljena proizvodnja. Sukladno tome sada je motor razvoja Njemačka koja je među rijetkima sačuvala industriju, i ako cijela eurozona i padne, Njemačka će se ponovno izdići.

Posljednji je faktor to što u zadnjih par desetljeća financijski sektor preuzima primat nad spomenutom proizvodnjom, odnosno, umjesto da budu usklađene, te su se dvije komponente opasno odvajale jedna od druge, što drugim riječima znači da su jedni živjeli iznad granica mogućnosti vlastite ekonomije, a drugi za male nadnice proizvodili ono na čemu se ta ekonomija u suštini jedino i temelji. Niz financijskih proizvoda kreirano je iz slabih kolaterala, kojima je još i pala cijena, pa se u jednom trenutku cijela piramida urušila.

No, teret opet nisu podnijele financijske institucije već građani od kojih se primjerice sada u Europi traže još i nova odricanja, kao da su socijalni mehanizmi, dijelom ugrađeni u sustav, ono što je izazvalo krizu, i kao da je kvaliteta života instrument za nešto uzvišenije, umjesto da bude sama sebi svrha.

Diljem Europe građani prosvjeduju nezadovoljni načinom na koji ih vlada vodi iz krize, u Grčkoj prosvjedi bjesne već danima, pa se spominje i referendum za vraćanje na drahmu, dok na Wall Streetu ljudi dižu glas protiv korporacijske kulture, koja svu moć i bogatstvo koncentrira u rukama pojedinaca. Prosvjednici na Wall Streetu dobivaju potporu intelektualaca pa im tako lingvist Noam Chomsky poručuje da pridonose ozdravljenju društva.

Nešto se dakle događa, jednostavno, prevelike su razlike i preočite nepravde, nezadovoljstvo tinja, i u takvim uvjetima kola koja već idu nizbrdo teško da će stati.

Hrvatska je pak na dnu dna, industrijski pad zabilježen u kolovozu najveći je u zadnjih dvadeset mjeseci, još od početka 2009., koju ionako pamtimo po najžešćem udaru prvog vala krize, kada je Hrvatska narodna banka oslobađala rezerve i prodavala devize, prvi put u desetak godina, ne bi li se spriječio bankrot države i drastični pad kune. To je bio prvi kritični trenutak, katastrofa je jedva izbjegnuta, no od tada su se fiskalni pokazatelji još i drastično pogoršali, ali to nije iskorišteno da se ekonomija pokrene.

Sve stagnira, životarimo na pozitivnoj nuli, i čekamo da se popravi stanje u okruženju, no i to okruženje sve je nestabilnije: ništa više nije samorazumljivo, ništa nije samo po sebi dano, vrijednosti se relativiziraju, svijet traži nove nazivnike i nove konvencije: pravila se preslaguju.

Čovjeku ostaje samo njegov jedini, običan – život.