Zapad je na pragu nove dužničke krize koja bi u Europi mogla imati teže posljedice nego u Americi budući da je riječ o heterogenom i neujednačenom području koje sve više sliči brodu koji se bori da ne potone, ali se stalno javljaju nove pukotine kroz koje nadire voda, koliko god se trudili stvari držati pod kontrolom.

Strah od prelijevanja grčke krize na ostale članice ne jenjava. Portugal i Irska već primaju pomoć, Španjolskoj se ljulja rejting, a prinosi na talijanske obveznice rastu.

Europska središnja banka ne slaže se sa svim potezima čelnika eurozone, koji se pak sporo i nejasno dogovaraju, pa se već sutradan njihovi dogovori nađu pod znakom pitanja oko provedbe u praksi. Sve skupa pomalo sliči na raštimani orkestar, pa su tržišta u nekoj vrsti stanja pripravnosti za eurozonu; reagiraju i na najmanji šum i sve strože ocjenjujuju i najmanju pogrešku. Tu se onda slažu i razne špekulacije, pa je euro pritisnut sa svih strana, i trebala bi značajna politička snaga i jedinstvo da ga se izvuče iz gliba i da se investitore uvjeri da Europa to može.

U Americi pak paralelno traje političko-ekonomska kriza jer se ne može izglasati nova razina zaduživanja koja bi omogućila nesmetano daljnje funkcioniranje američke ekonomije. Americi tako prijeti bankrot koji bi ostatak svijeta mogao gurnuti u novu ekonomsku krizu, čak opasniju od one koja je krenula s propašću Lehman Brothersa.

U ovakvim okolnostima za sada profitiraju valute koje se percipiraju sigurnim utočištima, a tu su švicarski franak, ali i japanski jen. I euro i dolar prošli su tjedan prema franku potonuli na rekordno niske razine.

Iako analitičari tvrde da je franak zapravo fundamentalno precijenjen prema obje ove valute, jasno je da dok se ne riješe europska i američka dužnička kriza, ravnoteža na valutnom tržištu teško će biti postignuta. Kriza se pak neće riješiti sama od sebe, kao što ni hrvatska ekonomija iz krize neće izaći samo zato što iz nje izlaze ili ne izlaze naši susjedi.

  Svijet možda funkcionira po principu spojenih posuda i vrijednosti se određuju relativno, no imati jaku proizvodnju i izvoz, voditi se nekim logičkim načelima prilikom uređivanja nacionalne ekonomije, nikad nije naodmet. Jasno je da onaj tko troši više nego proizvodi ne može tako na duge staze, a u krizama to dolazi do izražaja, one sve radikaliziraju.

Sve je jasnije i da se ne može živjeti samo od turizma i usluga, jer danas potražnja postoji, sutra je ne mora biti, pa strukturu ekonomije treba disperzirati.

Nije neka mudrost zaključiti da se stoga ni vrijednost nacionalne valute ne može formirati samo na kapitalnim tokovima dužničkog kapitala. Jer, dugove treba vraćati, a ako se oni samo gomilaju bez da se državni menadžment paralelno trudi izgraditi i neke fundamente koji bi predstavljali potencijal za njihovo vraćanje, onda kad-tad mora doći do nekakvog uravnoteženja, koje će se i Hrvatskoj desiti.

 Sada, iako je turistička sezona, kuna slabi prema euru. Guverner za to proziva banke koje navodno špekuliraju, što bi zapravo bio svjetliji scenarij u odnosu na onaj koji je izgledniji, a to je da smo lupili u gornju granicu zaduživanja, sustav se sada sam po sebi pomalo hladi, a nema zamjenskog kapitalnog toka koji bi nadomjestio ulogu zaduživanja.

  Zapravo je dobro da se priljevi po osnovi zaduživanja smanjuju, no nije dobro da oni prvo koče na korporativnom sektoru jer korporacija koja se uopće može zadužiti vani predstavlja onaj dio gospodarstva koji bi mogao generirati nove investicije. Ovo je sada neka situacija praznog hoda u kojoj bi se trebao desiti zaokret; država bi trebala u potpunosti, koliko to može, prikočiti s novim zaduživanjem i paralelno dati vjetar u leđa proizvodnji i izvozu, da se onda iz tih kapitalnih priljeva nadomjesti ponuda deviza koja je godinama stizala po osnovi zaduživanja.

 Ne bude li taj proces kočenja i nadomještanja tekao uravnoteženo, tečaj će se sam po sebi poravnavati. Istovremeno bi dakle trebalo težiti i poravnavanju i kompenzaciji, i to dugova izvozom, a kredita bespovratnim kapitalnim priljevima. Ne bude li potrebnog zaokreta, uskoro bi i ona »stabilna klauzula« u eurima, mogla početi sve više sličiti na klauzulu u švicarcima.