Dok grčki problemi i dalje pritišću euro poput kakvog utega, zemlje eurozone zbrajaju troškove koje će morati podnijeti kako bi se prevladala do sada najveća kriza zajedničkog valutnog područja.

Pritom se taj teret odnosi na izdatke poreznih obveznika zemalja članica, ali je kroz plasmane u grčke obveznice uključen i privatni sektor, odnosno važne bankarske grupacije koje sjedišta imaju u Njemačkoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji i drugim europskim zemljama.

Rizik zaraze preko bankarskog sustava dakle raste pa prijeti još jedan domino efekt širenja krize. Europska središnja banka (ECB) pak preispituje svoju monetarnu politiku koja je za sada nekako suzdržana: s jedne strane ECB mora dati do znanja da neće tolerirati sve snažnije inflatorne pritiske, no s druge ne može ni zatvarati oči pred problemima u kojima se nalazi cijelo područje. Ti problemi zapravo nemaju uzroke u zajedničkoj monetarnoj politici, pa se njome vjerojatno neće moći ni riješiti.

Dvosjekli mač

Uzroci nestabilnosti su u neuravnoteženim fiskalnim politikama i neusklađenim ekonomskim ciklusima, pri čemu dio zemalja uspijeva zadržati i fiskalnu disciplinu i rast ekonomije, a dio ne uspijeva ni jedno ni drugo. Članicama poput Grčke ulazak u eurozonu omogućio je i lakše i brže zaduživanje što bez prave ekonomske politike može biti dvosjekli mač.

S obzirom da uskoro dolazi do promjene na čelnoj poziciji ECB-a, te bi dugogodišnjeg predsjednika Jeana-Claudea Tricheta trebao zamijeniti talijanski bankar Mario Draghi, bit će zanimljivo vidjeti kakvom će monetarnom politikom odgovoriti na složenu situaciju, iako je teško za očekivati da bi moglo doći do nekakvog radikalnijeg zaokreta. 

 U svakom slučaju čini se da je eurozona na nekakvoj prekretnici, a takva situacija otvara prostor za rasprave i slaganje raznih scenarija koji idu od toga da će se uspjeti i fiskalno ujediniti, pa sve do »crnog scenarija« o propasti eurozone, što bi onda možda moglo zaljuljati i samu ideju ujedinjene Europe budući da je euro na neki način postao njen simbol.

Ugledni slovenski ekonomist Jože Mencinger nedavno je u našem listu izjavio kako je ključni problem upravo to što je euro simbol, umjesto da je novac. To povlači da ako bi se dakle ta simbolika možda malo relativizirala, ne bi zapravo bila ni neka katastrofa da euro kao takav ponovno ustupi mjesto starim valutama, odnosno, to se ne bi nužno tumačilo kao europski poraz ili barem ne takav da bi se dovodio u vezu s idejom ujedinjene Europe.

Naime, dio zemalja članica Unije ionako su izvan eurozone, što je recimo Britaniji odmah bilo omogućeno, a neke zemlje iz čekaonice za eurozonu tek nakon globalne krize opreznije gledaju na cijelu situaciju, shvaćajući prednosti vlastite monetarne politike.

Valuta kao sidro

Upravo je dakle simbolika ta koja se nameće kao svojevrsni teret, jer se od simbola po definiciji puno očekuje, ali kada se njihov sadržaj prazni, onda se pretjeruje u obratnom smislu, odnosno, onda su negativna očekivanja prevelika. Zato bi tu retoriku simbola trebale zamijeniti činjenice: Europska unija je, kao što kaže Mencinger, ipak jedan uspješni politički projekt; euro nije njezin jedini ili najvažniji zajednički stup, pa ne treba prestrogo suditi ni toj valuti, kao što nije bilo pametno podlijegati ni nekoj euforiji glede njenog uvođenja. 

Valute su međutim uvijek na neki način i simboli, tome se teško u potpunosti othrvati, no ipak nije dobro ako su one puno više politički nego ekonomski utemeljene. Monetarna politika trebala bi kontrolirati količinu novca u optjecaju, čime kontrolira cijene na domaćem, a onda, preko tečaja, i cijene prema inozemnim tržištima.

Ona bi morala djelovati preko ključnih transmisijskih kanala, koji će biti usmjereni ili na stabilnost cijena ili na povećanje zaposlenosti, već ovisno o tome kakvo je shvaćanje prihvaćeno. U svakom slučaju, koristi od njenog postojanja morale bi biti veće od troškova.

Ako međutim valuta služi samo kao simbol ili pak isključivo kao sidro, a što je primjerice naša kuna koja je usidrena i vezana za euro, onda se i simbolika brzo počne topiti.