Foto REUTERS
Sada nas pak Europa podsjeća da smo preskočili pokoju lekciju i da bi za početak više od eura ipak trebali cijeniti svoju valutu. Tako ispada da naša euroizacija i nije bila most prema euru, nego, paradoksalno, još jedan vid udaljavanja
I Europa misli da bi bilo bolje da i prihodi i dugovi hrvatskih građana budu u istoj valuti, i to službenoj – kuni
Činjenica je da politika stabilnog tečaja u Hrvatskoj nikada nije dovedena u pitanje. Znalo se da tu nema postupne prilagodbe: ako se tečaj pusti da malo otklizi, krene lavina. Sve je to prije globalne krize išlo u prilog deeurizaciji, a tradicionalno skeptični prema kuni, hrvatski su građani ipak počeli više vjerovati u svoju valutu.
Središnja banka je cijelo vrijeme radila u pravcu deeuroizacije
Porasli su kunski depoziti, što je bankama omogućilo da počnu plasirati čak i stambene kunske kredite. I to je ono što je guverner ponosno naglasio na prošlotjednom izlaganju. No, globalna kriza, ali i spora i loša reakcija cjelokupne ekonomske politike povećale su ponovno valutnu supstituciju, »ono protiv čega smo se do tada borili, i to prilično uspješno«, kazao je Rohatinski.
Želio je valjda naglasiti da je središnja banka cijelo vrijeme radila u pravcu deeuroizacije, onoga što sada traži i Europska komisija. Želio je istaknuti napore koje je HNB činio, a samo taj dugi i strpljivi put, put stabilnog tečaja i niske inflacije, samo on može na dugi rok rezultirati stanjem u kojem valutna klauzula sama po sebi nestaje, prvo u depozitima, a potom i u kreditima, da bi na koncu i rasprava o njoj postala bespredmetna. Ali, taman kad se taj scenarij počeo ostvarivati, prvi znaci krize građane su odmah povukli nazad prema eurima: tako predvidljivo, ali i pogodno za zamjenu teza. Nije naime sve u globalnim krizama ni u tradiciji; puno toga je i na domaćoj ekonomskoj politici, a iako u teoriji povjerenje u domaću valutu ovisi o kredibilitetu središnje banke, u konkretnoj situaciji nije posve tako, jer naši građani vjeruju guverneru, ali ne vjeruju u kunu.
Prvi znaci krize građane su odmah povukli nazad prema eurima
Pitanje valutne supstitucije kod nas dakle nije primarno stvar središnje banke, štoviše, ona je politikom stabilnog tečaja stvarala uvjete da se depoziti počnu držati i u kunama. Jer, što bi tek bilo da se poticala deprecijacija? Problem je međutim šira ekonomska politika koja nije usmjerena ka osnaživanju temelja na kojima bi ta kuna počivala. Građani to vide i osjećaju na vlastitoj koži pa kako da onda vjeruju?
No, iako je HNB tečajem barem stvarao preduvjete, nijedna se razina vlasti na nekoj deklarativnoj razini nije pretjerano zauzimala za afirmaciju domaće valute. Ona se naime više tretirala kao neko prijelazno sredstvo do ulaska zemlje u EU, a potom i u eurozonu. Euroiziranost se nije percipirala kao problem koji se treba i može riješiti, već više kao neko nepopravljivo stanje ili štoviše prednost ili most ka lakšem i bržem uvođenju eura. U tom kontekstu, i ona deeuroizacija koja se desila bila je više neka pozitivna nuspojava, nego cilj kojem su bili usmjereni svi napori, pa i napori HNB-a. Sada nas pak Europa podsjeća da smo preskočili pokoju lekciju i da bi za početak više od eura ipak trebali cijeniti svoju valutu. Tako ispada da naša euroizacija i nije bila most prema euru, nego, paradoksalno, još jedan vid udaljavanja.
