Europska središnja banka povećala je prošli tjedan ključni kamatnjak kako se i očekivalo, s 1 na 1,25 posto, pa je euro skočio prema dolaru na najvišu razinu u zadnjih 15 mjeseci. Rast eura potaknut višom cijenom novca nisu osujetili ni dužnički problemi u eurozoni pri čemu je Portugal postao treća po redu zemlja, nakon Grčke i Irske, koja je zatražila pomoć Europske unije u sređivanju svojih javnih financija.

Oči ulagača sada su uprte u Španjolsku kao novog potencijalnog kandidata za dobivanje financijske pomoći mada španjolske vlasti negiraju mogućnost takvog scenarija. Budući da je španjolska ekonomija puno veća, a time i značajnija za ukupne tokove u eurozoni i Europskoj uniji, to bi mogao biti ključan test za stabilnost eura ako se tako nešto dogodi. Iako dakle središnja banka kao monetarna vlast podiže ključnu stopu, dužnički problemi nisu riješeni pa se i eurozona nalazi u nekoj vrsti škara gdje s jedne strane treba paziti na tečaj i monetarna kretanja, a s druge na raznorodne i neprilagođene fiskalne politike.

»Cijena« zajedničkog valutnog područja tako je sve veća.

U Hrvatskoj, kao što je poznato, postoji nesrazmjer između monetarne politike za koju je tečaj ciljana monetarna veličina, te fiskalne politike koja stalno »testira« granice svoje ekspanzivnosti kroz rast javnog duga i njegovog udjela, kao i udjela budžetskog deficita u stagnirajućem BDP-u. Rast tih parametara Hrvatsku između ostalog udaljava i od Maastrichtskih kriterija, a onda i od članstva u eurozoni za koje će se trebati pripremati nakon ulaska u Europsku uniju.

Dok se dakle zemlja na političkom planu približava Uniji, na fiskalnom paralelno ne priprema teren da se što prije uvede euro, a što bi bio logičan rasplet s aspekta monetarne politike. Ukoliko se dakle nastave problematični trendovi, pri čemu problem nisu tečajni ili inflacijski kriterij, već fiskalni kriteriji, a onda i kriterij vezan uz razinu kamatnih stopa, to bi moglo biti vrlo izazovno za monetarnu politiku koja bi se mogla naći u procjepu u kojem će silom prilike morati razmišljati o nekom »B scenariju« budući da ovaj prijelazni bazni scenarij postaje manje izvediv.

Naime, scenarij »brzog uvođenja eura«, koji temelje ima u visokoj euriziranosti čitave privrede, već se odužio, a postoje šanse da se i dodatno oduži, iz više razloga. Dok se na monetarnoj strani priželjkuje što brže uvođenje eura jer visoki stupanj valutne supstitucije ionako ne daje previše manevarskog prostora, ostali segmenti ekonomske politike ne hvataju korak. Drugo, preduvjet za bilo kakvu deeurizaciju trebalo bi biti povjerenje građana u cjelokupnu ekonomsku politiku, a ne samo monetarnu.

Da je situacija u privredi bolja, i monetarna politika imala bi veći manevarski prostor. Treće, i sam cilj pokazuje se pokretnom i nestabilnom metom, a takav je oduvijek i bio. Naime, i sam euro se zaljuljao pod teretima dugova pojedinih članica koje i same krše kriterije koje propisuju drugima. Pitanje je dakle što će tu biti, i što će se desiti kroz par godina.

Ova je kriza euro prokazala kao politički konstrukt i valutu kojoj je potrebna stalna politička paska. Za tranzicijske zemlje to je pak poučak da ekonomsku politiku ne treba graditi prema izvanjskim ciljevima, nego logički gledati što je za zemlju najbolje, a najbolje je raditi ono što će povećati konkuretnost privrede tako da može proizvoditi, izvoziti i zapošljavati. Sve drugo su nominalne i prolazne veličine.

Umjesto dakle »mirne mirovine« pred vratima eurozone, monetarna bi politika u Hrvatskoj u idućih par godina tako mogla prolaziti svoju najizazovniju fazu.

U svakom slučaju, želi li se krenuti u bilo kojem pravcu a ne samo stajati na mjestu, morat će doći do nekakvog usklađivanja ekonomskih politika u kratkom ili srednjem roku, a na što je i prošle godine, uoči sastavljanja proračuna za ovu, upozoravala i središnja banka.

Kako je ovo izborna godina, sve se odgađa, no kadrovske križaljke već se slažu, a za ekonomsku politiku najizazovnije razdoblje tek dolazi.