Inozemna ulaganja u Hrvatsku su se prepolovila, a još više zabrinjava njihova struktura budući da stranci kod nas ne ulažu u proizvodnju, već novac odlazi u nekretnine i trgovinu, kazuju najnoviji podaci HNB-a. No, to zapravo i nije ništa novo jer je u proteklom razdoblju, prije svega onom prije globalne krize, kada se radi o vlasničkim ulaganjima u domaću ekonomiju kapital mahom dolazio u bankarski i financijski sektor, kao mjesto velikih zarada i brzih povrata. U pravilu je bila riječ o preuzimanjima, dok su prava greenfield ulaganja, koja kreću od nule te pokrivaju sektore koji imaju kapacitet zaposliti visokoobrazovanu radnu snagu da bi stvarala dodanu vrijednost za proizvodnju i izvoz, gotovo u potpunosti izostala. Analitičari središnje banke u svojoj analizi vezano za ulazak zemlje u EU i tokove kapitala predviđaju da se kod nas ni ulaskom u EU ništa specijalno po tom pitanju neće desiti. Tajming nije idealan, a ni naše performanse. Investitore članstvo u EU samo po sebi neće dakle impresionirati, ukoliko se sami iznutra ne promijenimo i ne stvorimo uvjete za normalan rad i proizvodnju.

  Devedestih i dvijetisućitih, sve do 2008., kapital je dakle snažno kolao uslijed više faktora koji su to omogućavali pri čemu su neke zemlje to su iskoristile bolje, a neke lošije. I analitičari HNB-a primjećuju da su primjerice zemlje srednje Europe iskoristile to razdoblje niskih kamatnih stopa i liberaliziranih tokova kapitala na način da su privlačile prije svega izravna ulaganja i to u proizvodne djelatnosti pa je došlo do transfera znanja i tehnologije čime je stvorena osnovica za konkurentno gospodarstvo i izvoz, kažu. Hrvatska nažalost nije stvorila tu osnovicu, već si je štoviše stvorila problem, povlačeći prije svega dužnički kapital, odnosno kredite, izravno, ali i putem privatiziranog bankarskog sektora.

U deset ključnih godina inodug se povećao trideset milijardi eura, s tim da je malo od tih eura otišlo u stvaranje novih radnih mjesta. Ti neodrživi kapitalni tokovi omogućavali su i da kuna ostane čvrsta, iako realno za to nije bilo previše razloga. Krediti se sada moraju vraćati pa primjerice ministar Linić da bi pokrpao proračunsku rupu u godini sniženog rejtinga već tri puta mijenja plan kako će i gdje isfinancirati potrebe države. Prvo je bilo da se ide van izdavanjem obveznica, a kada je pao rejting rečeno je da ćemo se zadužiti kod kuće, da bi se potom ponovno predomislio pa je sada inozemstvo opet opcija, s tim da nije »otpalo« ni domaće tržište, gdje će uzeti kredit kod banaka, ali i kod građana kroz izdavanje narodnih obveznica. Opet dakle kreće sezona zaduživanja, no sve nepovoljnijeg i neizvjesnijeg. 

  Čini se da uvjete u kojima su drugi stvarali temelje za održivi rast mi nismo iskoristili na pravi način; kapital je možda stizao, no njime su prvo pokupovane banke, a onda su iste te banke stvorile koridore za zaduživanje na kojima su same izdašno zarađivale. Struktura kapitalnih priljeva koja je bila daleko od idealne stvorila je dakle problematično stanje inoduga, kojim se pak većinom financirala potrošnja i jačala kuna. Da u HNB-u, uvođenjem kapitalnih restrikcija, nisu podigli barem nekakve barijere inozemnom zaduživanju, ono bi bilo još i veće, no sve je to, sada se pokazuje, bilo preslabo, bez koordinacije i bez vizije ekonomske politike koja bi osigurala održivi razvoj.