Igra živaca – tako bi se moglo opisati stanje na međunarodnom monetarnom planu pri čemu se većina središnjih banaka, čiji su kamatnjaci kao posljedica krize na minimalnim razinama, priprema za njihovo skoro podizanje, vrebajući prikladan tajming za promjenu smjera monetarne politike, ali i budno prateći što rade ostali, jer se nitko ne želi istrčavati i probijati led. Inflacija naime jest sve snažniji argument za podizanje ključnih kamatnih stopa, a kako je ona ipak primarno monetarni fenomen, smatra se da bi središnje banke (većina njih) prije svega trebale paziti na taj segment nacionalne privrede ukoliko ne žele riskirati i gubitak vlastitog rejtinga. S druge strane, postoji bojazan da bi podizanje kamatnjaka moglo ugroziti ionako krhak oporavak, i to izravno kroz skuplji kapital za investiranje, ali i kroz tečajni mehanizam i pad cjenovne konkurentnosti izvoza.

Dvije ključne figure u toj »monetarnoj igri očekivanja« su guverner američkih Federalnih Rezervi (Fed) Ben Bernanke i predsjednik Europske središnje banke (ECB) Jean-Claude Trichet, pri čemu Bernanke u svojim govorima prioritet daje problemu nezaposlenosti, a Trichet sve prisutnijem problemu inflacije. To onda tržištima sugerira da će Fed ipak kasniti za ECB-om u podizanju ključne stope koja se u SAD-u nalazi na svega 0,25 posto. ECB još od svibnja 2009. ključni kamatnjak drži na 1 posto, no i prije toga, još od listopada 2008., počinje njegovo vrtoglavo spuštanje, potaknuto prvim jačim udarom financijske krize kroz propast Lehman Brothersa.

Budući da se inflacija u eurozoni u veljači popela na 2,4 posto, što je iznad poželjne razine, a da su outputi vodećih ekonomija eurozone u stabilnom plusu, Trichet je pak počeo davati sve jasnije signale o mogućem porastu kamatne stope i prije no su analitičari očekivali. Međutim, prošli je tjedan ECB ključni kamatnjak zadržao na postojećoj razini, no dajući opet vjetar u leđa euru, kroz izjave da je podizanje kamatnih stopa moguće već na idućem sastanku ECB-ovog vodstva u travnju. To je naravno snažno utjecalo na očekivanja investitora pa je euro još malo porastao, prema psihološkoj granici od 1,40 dolara. U svakom slučaju, analitičari trenutno očekuju da će ECB, koji je izrazio veću zabrinutost glede rastuće inflacije, ranije od Feda podići svoju ključnu kamatnu stopu što dakle pogoduje jačanju eura dok fiskalna neujednačenost u eurozoni više i nije u prvom planu. ECB-ova ranija potpora državnim obveznicama problematičnih članica očito je dala rezultata, a pozornost je potom preusmjerena i na novonastala politička žarišta (Libija). Iako povećanje nesigurnosti ulagače općenito usmjerava prema valutama koje se percipiraju kao sigurna utočišta, pri čemu tu ulogu prije ima dolar nego euro, ovaj puta dolar i nije previše profitirao budući da raste cijena nafte što ugrožava kupovnu moć američkih domaćinstava, a ona se putem osobne potrošnje smatra glavnom polugom rasta.

Ulogu sigurnog utočišta tako je opet odigrao švicarski franak, pa i japanski jen. Potporu jačanju dobila je u zadnje vrijeme i britanska funta jer se i Engleska središnja banka uključila u rasprave u skorom podizanju ključnih stopa. Iako je Bank of England (Boe) nedavno zadržala ključnu kamatu na niskih 0,5 posto jer se ocijenilo da je prijetnja inflacije tek privremena, a britanski oporavak još uvijek upitan, nedugo nakon toga poslane su poruke koje uvećavaju šanse da je i Boe spremna vrlo skoro podizati stope. Hrvatska kuna je pak vezana za euro pa joj pogoduje rast eura na inozemnim tržištima jer posredno profitira i prema drugim valutama. To što, međutim, u zadnje vrijeme euro kod nas ne pada ispod 7,40 kuna, te se popeo do 7,42 kune, posljedica je domaćih neravnoteža. Dugove koji stižu na naplatu treba vraćati, a novi kapital u bilo kojem obliku sve teže pristiže pa je i naše tečajno sidro »mobilnije« mada središnja banka još ima sve instrumente kojim ga može zadržati na razini na kojoj god hoće, bez obzira što ta razina sve više odstupa od stvarnog stanja stvari.