Potrebe hrvatskog proračuna za financiranjem u ovoj godini sežu na oko 28 milijardi kuna pri čemu se pola od toga odnosi na dospjeće ranijih dugova, a pola na deficit koji je ove godine otprilike isti kao i lani.

Deficit se, kažu u Ministarstvu financija, više neće povećavati, a ta je odluka pala malo kasno jer je tijekom zadnje dvije godine manjak opće države utrostručen.

U zadnjoj pak godini mandata ove Vlade Ministarstvo financija odlučilo se malo »skockati«, pokušati povećati naplatu, fiskalnu odgovornost i transparentnost javnih financija, a puno više od toga u kratkom se roku ni ne može napraviti, niti se više u izbornoj godini može i očekivati.

U redu je poticati lakše financiranje poduzeća, nastojati pokrenuti procese koji bi rezultirali otvaranjem radnih mjesta, no sve su to procesi koji nažalost teško mogu dati rezultata u kratkom roku. Kasno se krenulo. Budući da se rashodi naravno neće rezati, a poticaj gospodarstvu nema previše od kuda stići – kod kuće nezaposlenost raste, a inozemna potražnja nije dovoljna – prihodi bi mogli ispasti niži od dovoljnih za zatvaranje ovakve financijske konstrukcije pa se sve češće spominje privatizacija, i to ni manje ni više nego voda i šuma, i to još u kontekstu oporavka tržišta kapitala.

Spekulirati na dnevnopolitičkoj razini o tome što bi trebalo prodavati, pri čemu se prvo pusti probni balon, da bi ga onda pojedine koalicijske stranke tobože bušile, pomalo je neozbiljno, no ne može se reći i da je populistički.

Jer, nekako sumnjam da bi se građani, da se primjerice sada raspiše referendum o tome da li su za to da se ti resursi privatiziraju, odlučili za to, makar i oni postali suvlasnici.

Zašto se dakle građane šokira, pa onda opet umiruje? Ne radi li se možda o predstavljanju mogućih scenarija da bi se i onaj koji živimo činio kao sasvim uredna varijanta? Ako je i tako, dobro je, odnosno bolje nego da se to zaista misli činiti, jer pokušati opet glasove kupovati preko burze, pokušati još jednom građanima ideju kupovine dionica predstaviti kao nešto što je za njihovo dobro iako su oni sami kao porezni obveznici već vlasnici tih kompanija, bila bi to još jedna zamjena istih teza.

Nije ovdje naime poanta u tome je li vlasništvo strano ili domaće, makar se pod domaćim mislilo i na građane. Ekonomski nacionalizam ionako je out: bezveze je, ideološki i ekonomski. Poanta je u tome da je sve prije svega ili privatno ili javno, a osiromašivati zajednički fundus i seliti ga na privatne račune, zašto?

Zašto je to dobro? Radi razvoja tržišta kapitala? Teško je ovdje ne sjetiti se kako su, prije nešto više od dvije godine, u listopadu 2008., kada su burze po svijetu padale pa se i naša strmoglavila, svi u strahu promatrali što će se dogoditi, i onda je s tadašnje Konferencije Burze stigao glas razuma: Guverner Rohatinski poručio je da iako je tada »naša burza učinila veliki iskorak i postala nezaobilazni činitelj financijske industrije, ona objektivno nema veliku ulogu u financiranju gospodarstva.«

Stoga, kazao je, »s aspekta nacionalne ekonomije ne treba dramatizirati oko toga što se na burzi događa«. Drugim riječima, multiplikator financiranja je nizak, kao što je primjerice sve niži i multiplikator brodogradnje, budući da je sve veći udio strane komponente, no kada je riječ o tom sektoru, onda Vlada govori s puno manje optimizma i entuzijazma.

U teoriji, tržište kapitala ima više funkcija, a među bitnijima je da bi se putem njega tvrtke lakše i jeftinije financirale. Širenjem vlasničke glavnice, naravno, ne pukom prodajom, i to da bi manje ovisile o bankovnim kreditima. Treba se dakle baviti realnim sektorom pa će sve doći samo po sebi, i samo tako se održavaju radna mjesta i podiže ekonomija, a ne obratno, da realni sektor pomaže financijskom.

Uz to, kapitalizam kapitalizmom ne čine kapitalisti jer njih je uvijek bilo, već ga čini organizirana radnička klasa.