Pad kreditnog rejtinga na razinu špekulativnog ili »smeća« nije mogao proći bez posljedica na odnos između guvernera HNB-a Borisa Vujčića i ministra financija Slavka Linića. Njih dvojica sada moraju sjesti i smisliti kako isfinancirati tih 28 milijardi kuna, kolike su potrebe države za zaduživanjem u idućoj godini, a da pritom ukupna ekonomska šteta buda što manja.

No, ministar i guverner već sada se ne slažu ni oko osnovnog pitanja, a to je gdje se zadužiti, u zemlji ili inozemstvu. Ministar je pad rejtinga u »smeće« shvatio zdravo za gotovo pa je odmah poručio da se država u potpunosti okreće financiranju u zemlji.

Banke su likvidne i to je teoretski moguće, ali problem je u mogućem istiskivanju svih ostalih sektora s izvora bankarskih kredita koji su ionako već skupi i za građane i za poduzeća, a sada će biti još manje dostupni.

Stradati bi tako mogle ionako oskudne privatne investicije koje međutim ne ovise samo o cijeni financiranja, već i o reformama na svim razinama, ali i potražnji koja ovako nema šanse da se pokrene.

Ni HNB ni bankari nisu oduševljeno reagirali na ovu Linićevu ideju pa je vjerojatno da će on taj svoj stav korigirati. Kao posljedica svega, proračun je već probijen pa rebalans slijedi neočekivano brzo, a režu se ni manje ni više nego opet investicije koje su u planovima za iduću godinu barem figurirale kao neki zalog za budući rast. 

Režući tamo gdje jedino ne bi trebalo štedjeti, država šalje poruku da diže ruke i prije no se išta pokušalo. Pitanje je bi li od tih planova uopće išta bilo, međutim, njihovim papirnatim dokidanjem šalje se poruka da je namjera da namjere zapravo nema.

Ne namjerava se ništa, pa se ništa ni ne očekuje, i to je nova strategija Milanovićeve vlade, što je zapravo logičan nastavak nedavne poruke da ni na početku mandata ništa nisu obećali. Sada, dakle, obećavaju još manje.

Tako da slučajno ne bismo nešto očekivali. Kreše se i reže jedini segment iz kojeg se možda mogao očekivati rast, ali opet ne značajan, ako ga ne bi slijedio privatni sektor. Ovako posloženi prioriteti nisu ništa drugo nego zalog za novi gospodarski pad u 2013., a novi pad znači i novi gubitak radnih mjesta.

Guverner Vujčić je pak ocijenio da nema razloga da država ovoliko zazire od inozemnih tržišta jer je kamata i dalje manja nego kada smo se zadnji puta zadužili vani. Nije naime samo domaći rejting parametar u formiranju kamatne stope, nego i opće stanje na tržištu, a ono je sada takvo da su tržišta likvidna, novca ima, pa su i prinosi generalno manji, a država dobiva još malo na vremenu.

Zaduženje vani naime osigurava i nove priljeve deviza, ali nažalost deviza koje treba vraćati pa se spirala duga i tečajne ovisnosti samo još pogoršava i sužava, u uvjetima kada se fiskalne reforme ne provode na način i u obimu u kojem bi trebale. 

Državna potrošnja se naprosto mora smanjiti: minusi se ne mogu pretvoriti u pluseve, i tu je trebalo pokazati veću razinu odgovornosti. Drugo, ako bi se išlo zaduživati na domaćem tržištu, od HNB-a se očekuje da bar malo spusti stopu obvezne pričuve i tako bankama oslobodi još novca kako bi lakše prihvatile još državnih obveznica.

Vujčić, po prirodi stvari, ni tome nije previše sklon, no oko toga će se još sasvim sigurno pregovarati. Ono na čemu su se međutim najžešće počela lomiti koplja su devizne rezerve središnje banke koje služe kao psihološka i stvarna zadnja linija obrane i jamstvo povrata inozemnih dugova, a guverner je posve jasno rekao da ih se neće dirati.

No, kazao je i da će HNB braniti tečaj deviznim intervencijama ako bude potrebno, što HNB oduvijek i radi, a intervenira upravo iz tih rezervi, i u tom smislu one zaista i jesu na raspolaganju. Na što je pak Linić mislio, i kako bi ih on iskoristio, da li za izravno plaćanje dugova ili što, ni ljudima u HNB-u navodno nije baš jasno.