Prošla je godina otkako je ova vlada na čelu države, i sve u svemu, kada se sve sabere i oduzme, ostaje ipak neki osjećaj propuštene prilike koju je itekako imala jer su je građani izrabrali s velikim povjerenjem i nadom da će nakon godina stagnacije, promašenih politika i lošeg državnog menadžmenta, netko napokon uspjeti zaokrenuti trend, pokrenuti gospodarstvo, provesti reforme.

 Kada govorimo o ekonomiji, nekako ispada da ako se krene krivim korakom, onda sve naknadno donesene mjere samo dodatno produbljuju taj promašaj prvog koraka, a taj prvi, u kojem se već dalo naslutiti u kom se pravcu ide, bilo je povećanje porezne presije dakle nastojanje da se decifit smanji kroz povećanje prihoda, ali prihoda po osnovi povećanja poreza, umjesto da se odmah usredotočilo na rashode. Ekonomska teorija kaže, a na to su upozoravali mnogi stručnjaci, da ako povećaš poreznu presiju, dakle postojeću osnovicu koja je već niska opteretiš višim stopama, izazivaš kontrakciju osobne potrošnje veću no bi ona bila da su se preciznim, ali znatnijim rezovima odmah krenuli smanjivati rashodi. Nije intencija da se rashodi smanjuju pod svaku cijenu, ali u postojećoj situaciji gdje se godinama privređuje manje no se troši, jednostavno se u kratkom roku nema kuda nego prilagoditi tu javnu potrošnju mogućnostima kako bi se konačno zaustavila pogubna spirala duga.

 Trebalo je više hrabrosti. Umjesto dakle rezova u kombinaciji s preraspodjelom neproduktivnih rashoda prema produktivnim, prvi korak išao je na povećanje prihoda kroz rast PDV-a što je u kombinaciji s poskupljenjima energenata, sušom te uvezenom inflacijom, rezultiralo znatnim rastom cijena te realno i psihološki djelovalo na snažan pad osobne potrošnje koji se u toj mjeri nije trebao dogoditi. U uvjetima u kojima se zemlja nalazi nema druge nego se svesti u realne okvire, dakle prilagoditi tu javnu potrošnju, ali uz obavezu vlade da na dugi rok pokuša stvoriti uvjete da se proračun zaista krene usklađivati kroz povećanje prihoda, no ne kroz rast poreza, nego kroz povećanje porezne osnovice, za što je jedini ekonomski zdrav način poticanje gospodarske aktivnosti, investicija, proizvodnje, zapošljavanja i rasta.

Kako to nije kratkrotrajan proces već zahtijeva vrijeme, Vlada ima još vremena da se iskaže na tom planu, no politika povećanja porezne presije kojom je u startu pritisnula građane nije u tome pomogla. Došlo je dakle do kontrakcije osobne potrošnje i bez rezova. Došlo je do pada standarda svih građana, ali ne i države. Iduće godine ide i porez na nekretnine, ukida se i nulta stopa PDV-a, pa će poskupjeti osnovna dobra.

 U međuvremenu nezaposlenost i dalje raste, kreditni kanali banaka i dalje stagniraju, poduzeća i dalje ne dižu kredite, a banke ne spuštaju kamate. U Vladi se pritom čude zašto realni sektor nije pokrenuo investicijski ciklus. Je li to znak slabosti, pokazatelj da se (već) ostalo na brisanom terenu? Znamo li kuda idemo? Monetarna politika tavori pak u nekom međuprostoru, spustila je obveznu rezervu i misli da je time dovoljno napravila, no transmisijski mehanizmi ne djeluju, oni se spuštaju do razine poslovnih banaka, ali tu i staju, dok realna privreda nema koristi.

Proračun za iduću godinu pokazao je da je privreda u cijelosti nastavila stvarati godišnje deficite od desetak milijardi kuna. Ovaj put i unatoč povećanoj poreznoj presiji. Svake godine to su nove i nove milijarde duga, što uz rast kamata, stvara pritisak, privlači pažnju kreditora, odvlači pažnju investitora, ugrožava radna mjesta i egzistenciju građana.