Porez na nekretnine toliko je široka tema i u teoriji i u primjeni da bi se javna rasprava oko njegova uvođenja mogla voditi godinama i još se vjerojatno ne bi uskladili svi stavovi, sve vrijednosti i svi zemljišni papiri.

Nakon niza najava i kalkulacija, ministar financija Linić izašao je i s prijedlogom zakona, da bi se dogodio neočekivani obrat gdje druga stranka u koaliciji tvrdi da nije znala, nije mogla tokom pripreme samog prijedloga intervenirati, pa je reagirala naknadno, nakon što su se već svi slojevi društva i svi sektori očitovali, a građani već nebrojeno puta kalkulirali koliko dobivaju ili gube.

Općenito, nije odgovorno s pozicije vlasti porezne obveznike prvo bombardirati različitim najavama, a onda ih povući. To ne samo da slabi koheziju koalicije, već i njen kredibilitet u tome da jednom i provede ovaj ionako osjetljiv zakon. No, i to bi bilo u redu, štoviše korisno, da omogućava stvarnu javnu raspravu, odnosno da se ne stječe dojam da su motivi politički, a ekonomska argumentacija njima podjarmljena. 

U HNS-u su prvo govorili da im smeta što se oporezuje prva nekretnina, potom su isturili svoje lijevo krilo, gospodarskog stratega Dragana Kovačevića, koji uvijek istupa kao socijalno osviješten, iz perspektive malog čovjeka, da bi potom Vesna Pusić izašla s argumentom investicijske klime. Kakav li je to argument!?

Kao da bi investitori u Hrvatsku baš tim porezom bili spriječeni i kao da bi inače samo tako navalili ulagati i zidati tvornice na našim neiskorištenim zelenim livadama. I cijela ta sintagma »investicijske klime« vuče se poput oblaka magle u kojem se onda gube i skrivaju pravi motivi. Čim se govori o investicijskoj klimi, govori se o interesima kapitala. 

Dakle, budući da je porez složen i važan, da, potrebna je javna rasprava, ali ne prvenstveno radi očuvanja investicijske klime. Porez onakav kakvim ga zamišlja Linić ima i svojih prednosti i nedostataka. Nedostaci su što je, kao prvo, selektivan jer ako se oporezuju nekretnine, zašto se onda ne bi oporezovali i ostali imovinski oblici.

Potom, s obzirom na stanje u zemljišnim knjigama, djeluje itekako prekratak zadani rok, postavlja se pitanje adekvatne procjene vrijednosti, kadrova koji će je obavljati i još niz pitanja na kojima su neke druge europske države radile cijelo desetljeće. Treće, postavlja se pitanje lokalnih vlasti koje bi trebale biti neto primatelj ovog poreza, ali je upitno i hoće li, »zauzvrat«, ukinuti prirez.

Dobar je to početak u ažuriranju imovine poreznih obveznika, ali samo početak, jer je riječ tek o jednom obliku imovine. Dakle, i za taj prvi stadij treba vremena, a kamoli još dok se i utvrdi ostala imovina, bankovna štednja, umjetnine i druge vrijednosti, koje bi, ako se želi zaista biti pravedan, sve trebalo zbrojiti u jednu osnovicu i onda odrediti porezne cenzuse.

Drugo, pridonijeti će ovaj porez i sređivanju stanja u zemljišnim knjigama, a treće i izuzetno važno je to što bi trebao početi krčiti put prema nekretninama u vlasništvu banaka. To je otvaranje pandorine kutije koja se međutim jednom mora početi otvarati.

Ono što tu pak najviše zabrinjava jesu upozorenja dijela stručnjaka da će banke već naći načina kako da i ovaj namet izbjegnu. Ako se to desi, onda se zaista postavlja pitanje smisla njegova uvođenja.